Napokon se kažnjavaju oni koji ‘nisu za dom spremni’
Glavu gore, sutra je novi dan!
Nikad tako mnogo ljudi nije toliko dugovalo tako malom broju ljudi, reče Winston Churchill nakon uspješne obrane Britanije od njemačkog napada 1940., odajući tako priznanje pilotima britanskog ratnog zrakoplovstva. Kad se trijezne glave promisli, uvijek bude tako. Možda ne u tako drastičnom omjeru kao u konkretnom slučaju, ali i kad sve teče kao po loju, malo dobrih ljudi doista čini razliku. To je, doduše, nekako vidljivije kad zagusti, kad je zajednica izložena teškoj pogibelji, bila ona nevidljiva, nepredvidiva, ili joj prijetila kakva treća nesreća. Što nipošto ne znači da je ogromna većina ljudi nebitna, nego tek da nisu svi jednaki, koliko god se to kosilo s nametnutim konceptom društveno-političke korektnosti. A kad jedna tako očita laž postane korektna, pouzdan je to znak da s društvom nešto ozbiljno nije u redu. Lažljiva korektnost ne završava time što tih malo dobrih ljudi ne dobiva zasluženu trajnu zahvalnost, nego ih s vremenom i baci u blato. Kao svaka velika, lijepo upakirana laž, ona ne izjednačava nego izvrće.
Usporedbe s Domovinskim ratom
Ni Hrvatska u tome nije iznimka. Nije bila ni kad je riječ o malo dobrih ljudi iz Domovinskog rata, a sva je prilika da drukčije ne će biti ni s ovima koji su se našli na istaknutom položaju za aktualnih, pomalo već zaboravljenih pošasti, došlih kao naručenih da nas podsjete kako ipak nije sve u našoj moći. Štoviše, kako stvari trenutno stoje, a tako, uostalom, i stoji negdje već dva tisućljeća zapisano – niti će ikad biti!
Usporedbe s Domovinskom ratom, ponajviše s njegovom početnom fazom, nameću se same po sebi, a razorni zagrebački potres, koji je oštetio zgrade krovnih hrvatskih institucija, i fizički je podsjetio na to vrijeme. Metci i bombe nisu danas tako vidljivi kao početkom devedesetih, no prva crta obrane i danas je na ulicama, samo što se lako prelijeva i u bolnice, izbacujući iz stroja današnje vojnike, zdravstvene djelatnike. I opet velika većina puka može najviše doprinijeti obrani tako da ne radi ništa, samo neka se skloni i ne strada, kako ne bi nepotrebno opterećivala oskudne zdravstvene kapacitete. Zanimljivo, opet su uzorni oni koji su za dom spremni. Štoviše, napokon se kažnjavaju oni koji nisu za dom spremni.
Ipak, ograničenja u borbi protiv nevidljivog neprijatelja sada su, kako je netko istinito primijetio, još i veća nego u ratu. Barem usporede li se s ograničenjima onih 80-90% Hrvata koji tada nisu bili na prvoj crti bojišnice, a u skloništima bi se našli tek na znak opasnosti, naravno grupirani, ne nužno metar-dva udaljeni jedan od drugoga. Sloboda kretanja je tada bila bitno manje sužena, a i gospodarstvo je bilo suočeno s labavijim ograničenjima. To što se svega toga ne sjećaju oni koji tada u Hrvatskoj nisu ni bili, nikakvo čudo. Donekle tek čudi što se toga ne žele sjećati ni oni koji su tu bili, a sad radije vjeruju onima koji su onda imali nekog važnijeg prekooceanskog posla. Osim slaba pamćenja, otegotna okolnost u odnosu na Domovinski rat je i to što su tada iz Hrvatske odlazili najgori, a iz dijaspore se vraćali oni najbolji. Danas je obrnuto. Vraćaju se najgori, povratnici iz zemalja s velikim potencijalom zaraze (Njemačka, Austrija) prečesto nehajnog odnosa prema mogućnosti da su zaraženi i posljedicama koje iz toga proizlaze. No, možda je još i gore od toga što najgori sad odavde ne odlaze. A kamo će kad je skoro cila balota zemaljska okužena. Osim možda Antarktika. A tamo je teško naći ženu. Parking još i teže. No, kad bi se nekim čudom to dvoje i našlo, kome tamo tamburati? Pingvinima?
Peta i šesta kolona na djelu
Neovisno o tome je li nastala prirodno ili ljudskim naumom (ako je potonje, onda ju sigurno nisu posijali globalisti, jer im ruši čitav koncept kao kulu od karata), dosad neviđena boleština, više nalik teškoj upali pluća nego običnoj gripi, izrazito je podmuklo dizajnirana. Vreba podulje se pritajivši u organizmu, a mlađi ju, često i ne pokazujući znakove zaraze, uglavnom samo prenose, dok kosi mahom starije i kronično bolesne. Uvjereni kako im ne može ništa, mladi ju, poslovično neskloni da im se ograničava sloboda, i ne shvaćaju tako ozbiljno. Samozaljubljeno gledajući u zaslone multimedijalnih pomagala, druge ni ne primjećuju, a kamoli da bi razmišljali o njihovu zdravlju. No, netko ih je takve odgojio, da baš ne spominjemo onu o sjetvi i žetvi. Uz mlade, profilu idealnog širitelja bolesti savršeno odgovaraju i buntovnici bez razloga, nerijetki sad već zašli i u ozbiljne godine, koji uzgojeni na paradigmi ovaca koje ovcama više ne žele biti (kao da time prestaju biti ovce ?!!!), ne uviđaju da su prigrlivši neposluh tek promijenili pastira, zašavši pod skute onoga koji dijeli, koji razdjeljuje. Takvima nikad ništa nije po volji. I kad skoro sve štima, lunjaju uokolo tražeći nešto treće. Ne uhvativši se nizašto čvrsto, život im prođe u traženju nedostižne sreće.
S njima kao prst i nokat stoje oni koji histeriziraju i prenose ne manje poguban virus panike po obrascu viđenom još u ratno vrijeme. Peta kolona (stvaratelji lažnih vijesti) i šesta kolona (širitelji glasina koje revno raspačavaju po načelu – što gore, to bolje! – kao da priželjkuju da su istinite) združenim snagama potkopavaju povjerenje u sustav i autoritete, koje su prevladavajući mediji i kultura desetljećima sustavno šamarali da bi se sad čudom čudili reakcijama građana. A taman su ih tako lijepo odgojili da misle kako su oni uvijek u pravu, i kako zaslužuju baš sve što požele. Zajahati na valu kaotičnih prilika ne propuštaju ni stari prijatelji noći, koji, evo i sada, nalaze vremena nagrditi spomenik predsjedniku Tuđmanu u Splitu, ali i zašarati zagrebačku džamiju uvredljivim sadržajem.
Zanimljivo je kako se modus operandi širitelja lažnih vijesti s ciljem pojačavanja kaosa u okolnostima preklapanja dviju stogodišnjih pošasti, poklapa s onim zadnjih godina korištenim za produbljivanje političkih podjela među Hrvatima. Koriste se istim metodama, istim kanalima, pa čak i lažu na isti način (što veća laž, to se lakše prima, pa kad se tako uspješno primala u bezbrižnim uvjetima, kako ne će u ovima izvanrednima u kojima doista nije lako sačuvati pribranost). A da nisu u pitanju isti pokretači? Bili ili ne, isti su oni koji se na to hvataju pa tu „kulturu“ šire i lajkaju.
Komunisti opet puni ideja
Ne umanjujući doprinos stručnih ljudi na terenu, napose onih zdravstvene struke, i danas, kao i ’91, stvari ipak rješava politika. Ne samo poradi koordinacije uslijed specifične situacije istodobnog potresa i epidemije virusa, koje zahtijevaju proturječno ponašanje (jedno – svi van; drugo – svi u kuću), nego i optimizacije dinamike poduzetih mjera zdravstvene zaštite i pravodobnog donošenja odgovarajućih mjera kako bi se donekle sačuvalo gospodarstvo u vrijeme dok pošast hara, ali još i više da bi ga se pripremilo za dane poslije. Jer i ovo jednom mora proći. Ukratko, ni danas ne vrijedi ona generala Tusa iz ’91 kako u ratu politika mora slušati vojsku, dok u miru vrijedi obrnuto. I u ratu i u miru vojska mora slušati politiku, jer bojno polje, iako oku najvidljivije, nije jedina bojišnica, nego tek dio kompleksnog mozaika.
Isto što je vrijedilo za vojsku ranih devedesetih, vrijedi i za zdravstvenu struku koja je danas u prvom planu. Treba ju uvažavati, ali i imati na umu kako politika mora voditi brigu o čitavom društvu i duljem vremenskom zoru, uzimajući u obzir svekoliku stvarnost, a ne tek pojedine segmente na kojima je trenutno fokus javnosti. Pritom joj je zadaća što bolje iskoristiti kontakte u Europi i svijetu, ponajprije one u moćnijim državama s kojima Hrvatska dijeli politički okvir, a istodobno i surađivati s onima njoj najbližima, s kojima ju vežu prometne i ine žile kucavice. Naime, ni ovaj problem nije moguće riješiti na nivou pojedine države, taman se Hrvatska zdravstvene ugroze riješila već sutra. Koliko god se neki sad rugali zajedničkoj europskoj kući što ništa bitno ne čini, a ne može ni činiti jer nema jake središnje vlasti, pa se doimlje kao da takvi zapravo zazivaju da se ona uspostavi, neka se umjesto pljuckanja po Europi radije zapitaju bi li Hrvatskoj bilo lakše podići se na noge uz pomoć Europe ili kad bi to morala učiniti sama.
Teška vremena već dobrih stotinjak godina predstavljaju plodno tlo za komuniste svih fela, poznate po nuđenju efektnih i ekspresnih rješenja složenih problema. Neizlječivi su to nositelji virusa koji je Hrvatima, kako na tijelu tako i na duši, nanio brojne duboke ožiljke, veće od svih epidemija i potresa zajedno u čitavoj povijesti. Novost je tek što su sad, uz matični im lijevi, zauzeli i suprotni politički pol. Pa grakću – svi na minimalac! Uravnilovka za sve – i one koji baš ništa ne rade, i one koji više ili manje rade. A ne radi samo zdravstvo, tu su i policija, vojska, civilna zaštita, vatrogasci, djelatnici u trgovini, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji,.. pa i oni kojima priroda posla nalaže da mogu raditi od kuće, jer netko treba provesti i Vladine odluke o, primjerice, moratoriju na naplatu kredita. Unatoč tome, stručnjaci za pravednost, možda zato što sami ni inače ništa ne rade, uporno tupe – svima jednako sve vrijeme dok kriza traje.
A ništa manje neugodan ekonomski udar tek slijedi kad započne oporavak gospodarstva, čija će dinamika opet ovisiti o malo dobrih ljudi za kojima će tada vladati jagma pa ih eto već sad treba preventivno početi tjerati minimalcem. Komunisti su ionako oduvijek tjerali najbolje, najprije pod zemlju, a potom i iz zemlje. U tome su doista, vrijedi im priznati, brend. Ipak, matični komunistički pol je uvijek korak dalje u odnosu na svoju blijedu „domoljubnu“ kopiju. Original ipak ostaje original, koliko god se patvorine upinjale pokazati autentičnijima. Oni su, naime, za to da se minimalac u svijetu politike uvede samo onima koji rade (ministrima u Vladi), ali ne i onima koji samo blebeću (političkoj oporbi, dakle njima). Pa sad još mantraju o pravima visokorizične skupine potencijalnih nositelja zaraze. Kao kad bi u ratu netko vodio brigu o pravima onih potencijalno povezanih s obavještajnim strukturama neprijatelja.
Novi svijet
Kako bilo da bilo, jedno postaje polako izvjesno – pred nama je čitav jedan novi svijet! Ne, doduše, tako nov da bi se moglo očekivati kako se i ovaj put onima koji odgovorno štede ne će uzeti kako bi se dalo ojađenima, visokomoralnim rasipnicima u kreditima do grla. Ali u mnogo čemu bit će bitno drukčiji, barem spočetka. Ipak, neovisno o tome kojom brzinom će se pokidane niti optimizirane globalne ekonomije iznova plesti i poljuljano povjerenje nanovo uspostaviti, zemlja poput Hrvatske ne će moći biti samodostatna u svemu. Izvjesno je tek da će se više roba, koliko više, ovisi prije svega o vremenu trajanja krize, morati proizvoditi u samoj Hrvatskoj. Primjerice, očito je da se na domaćem tržištu otvaraju šanse za poljoprivredu, zadnjih godina podignutu sredstvima iz europskih fondova. Promjene će zahtijevati i preraspodjelu radne snage, ponajprije ove koja je zadnjih tjedana nahrupila iz inozemstva u Hrvatsku, a gospodarski posrnula Europa ju barem neko vrijeme više ne će trebati. Također, škola na TV daje naslutiti velike mogućnosti ušteda u školstvu preusmjeravanjem prvenstveno mlađih učitelja i profesora tamo gdje budu potrebniji. Konačno, i rad od kuće, praćen uštedama u prometu, te troškovima korištenja poslovnog prostora i prateće infrastrukture, u mnogim bi gospodarskim granama mogao prevladati.
Jasno je i da većim uzdanjem u se i u svoje kljuse Hrvati ne će postati bogatiji, roba im ne će biti jeftinija, niti će im plaće biti realno veće nego u jučerašnjem intenzivno povezanom svijetu. Sve u svemu, imat će manje, ali još uvijek više nego dovoljno za dostojan život, taman onoliko da postanu manje oholi i razmaženi. A bit će i mršaviji (što za najdeblji narod u Europi, koji je još do jučer samosažaljivo jamrao kako je gladan, i nije tako loša vijest), posljedično i zdraviji. Stoga će i manje opterećivati zdravstveni sustav, koji će uslijed oslabljene gospodarske aktivnosti raspolagati sve oskudnijim sredstvima. Pa što je u tome tako loše? Sreća, napokon, ovisi o očekivanjima. Ako se ona postave skromno i ponizno, i kad se manje ima, sreća može biti veća. Stoga – glavu gore, sutra je novi dan!
