'NAŠ PRIJATELJ VILI' U ŽARIŠTU KRIZE Zašto se ministar nije pojavio u Maksimiru i kako bi jedan virus mogao postići ono što Boysi ne mogu godinama...

Dva kompletno opremljena sanitetska vozila i uokviren Dinamov dres s imenom Vili uzalud su u petak pod zapadnom maksimirskom tribinom čekali ministra zdravstva da ih preuzme.

Vili Beroš - naš prijatelj Vili, kako Hrvati na društvenim mrežama časte novog heroja nacije - nije se pojavio.

Premda mu narod već pomalo pridaje atribute superheroja i vjeruje da ima sposobnost bilokacije, jer, evo, simultano održava krizne presice, obilazi žarišta pandemije i koordinira nabavom medicinske opreme iz inozemstva, Beroš ne stigne baš svud kamo ga pozovu.

 

Do Maksimira ministar nije stigao možda zato što nije pronašao rupu u rasporedu, a možda i zato što je Dinamova stvarnost izbušena s previše rupa i naprosto vapi za ekspertom za upravljanje u kriznim situacijama. Postoji objektivna opasnost da bi Beroš, friško naoružan ovlastima da širi prostore karantene i izolacije, a sužava prostor građanske slobode, poziv iz Dinama mogao pogrešno protumačiti.

“Poštovani ministre, divimo se vašim naporima za pobjedu protiv ove kataklizme. U želji da se pridruži borbi naš klub vam uručuje ključeve dvaju sanitetskih vozila i ovaj prigodni dres”, zaustio bi član Dinamove uprave Krešimir Antolić pa se značajno nasmijao kamerama samo da je kraj sebe ugledao Beroša.

“Srdačno hvala. Dajte usput pištolj i značku i ključeve ureda, od danas ste na odmoru”, rekao bi Beroš najprodornijem murjaku hrvatskog nogometa.

 

“Khm, khm... Svjestan sam da smo u nesvakidašnjoj situaciji, ali kriza nije baš takvih razmjera da traži suspendiranje kompletnog pravnog poretka. Znate, ja sam ipak predstavnik legalno izabrane vlasti u klubu”, zauzeo bi Antolić obrambeni gard.

“U tome i jest problem. Vaš je nadređeni već dvije godine u bijegu od hrvatskog zakona”, nasmijao bi se ministar.

“Budimo u skladu s vremenom u kojem živimo, nazovimo to samoizolacijom uslijed epidemije pravosudne nepravde. Velika je ugroza posrijedi”, ukopao bi se član Dinamove uprave iza prigodne dosjetke.

“Nazovite to kako hoćete. Nazovite usput i gazdu i poručite mu da klubom odsad upravlja stožer za izvanredne situacije. A sada pozovite igrače na sastanak da vidimo što ćemo s njihovim ugovorima i plaćama!”

Vilija Beroša, ili Fabrisa Peruška, ili nekog trećeg visokog Vladina povjerenika u Dinamu, naravno, nikad nećemo dočekati. Premda institucija s nacionalnim sportskim apelom, subjekt strateškog značenja za društvo, nogometni klub nije ni približno tako važan poput vodećeg koncerna u državi pa da mu premijer suočen s prijetnjom rasula nametne tutora, niti je nogometni klub bitan poput zdravlja nacije. Do daljnjeg se Antolić i suradnici ne moraju brinuti za “značku i ured”, samo što sada, ne lezi vraže, odjednom ubrzano nastupa vrijeme najvećih iskušenja za profesionalni nogomet u kojem prirodni zakoni klubovima postaju letalna prijetnja, neusporedivo žešća od krutih društvenih normi. Koronavirus prijeti da potaraca sve do temelja: tko preživi, pričat će o tome što je ostalo od transfernih cijena te televizijskih i reklamnih prihoda. Onaj biser da igrači više nemaju ni za kavu odjednom ne izgleda kao stilska figura.

 

Dinamova krizna mjera kojom igračima prve momčadi jamči trećinu plaće, dok preostale dvije trećine zadržava u balonu koji će prije prsnuti nego se mirno spustiti na zemlju, u očima uprave jest potez za spašavanje kluba od potonuća u amaterizam. Mogućnost da se nakon ove pošasti jedna sezona HNL-a odigra u amaterskom režimu već je diskretno najavio Damir Mišković. Predsjednik Rijeke lako će na tom poslu pronaći saveznike u Osijeku, Lokomotivi, Gorici, Istri ili Interu, ako ovog posljednjeg dotad uopće zadrže “na respiratoru”, no Dinamo i Hajduk nisu spremni na takav rasplet. Pogotovo se to odnosi na Dinamo, čija je radna zajednica metastazirala do gotovo 450 članova.

Igrači su svjesni da je rezanje troškova nužnost, nisu oni socijalno neosjetljivi, kazat će nam sugovornik upoznat s detaljima malog kućnog rata koji se rasplamsao na potezu između svlačionice pod jugom i ureda pod maksimirskim zapadom, ali klub, s druge strane, mora znati da ga sutra čeka rat, a u ratu nema pobjede bez opremljene vojske.

Rat se u Dinamovu slučaju prevodi kao sezona u kojoj momčad igra najmanje skupinu Europske lige, dok menadžment ostvaruje barem dva transfera u rasponu od 10 do 20 milijuna eura. Prva sezona bez takvog učinka donijet će veliku krizu. Druga bi Dinamo mogla ostaviti na klocnama i učiniti ono što BBB-ovcima godinama ne uspijeva. Detronizirati lijepo ušuškanu vladajuću vrhušku, naviklu na godišnji proračun od 50-ak milijuna eura.

 

U Dinamu će situacija narednih dana zatopliti, dvije strane će se približiti jer je to u interesu svima, osim Nenadu Bjelici koji je shvatio da mu istječu posljednja zrnca u klepsidri i zato će tvrdo braniti svako slovo i brojku iz ugovora. To, međutim, još ne znači da je kopno na vidiku. U širem kontekstu hrvatski prvak dijeli sudbinu klubova čiji je zaštitni znak proteklih godina bio “overspending”, prekomjerna potrošnja, kao provjeren recept da će se kotači vašeg bicikla nastaviti okretati.

U istu ladicu ulaze, na primjer, Barcelona i Atlético Madrid, dva (od tri španjolska) kluba koja su prva posegnula za kriznom mjerom u tamošnjem zakonodavstvu poznatom kao ERTE, mjerom koja dopušta zamrzavanje isplate plaća sve dok traju izvanredne okolnosti koje sprečavaju regularno natjecanje. Oba su kluba rasipnički trošila, ne samo na kupovinu novih igrača nego i na upumpavanje u plaće momčadi. Ovih je dana objavljeno da za plaće profi-pogona Barcelona ove godine mora izdvojiti 391 milijun eura, čak 83 posto klupskog proračuna. Colchonerosi ne zaostaju puno, Diego Simeone najbolje je plaćeni svjetski trener, iako klub bitno teže puni blagajnu nego Barcelona. “Nikad nismo bili u ovako dramatičnoj situaciji. Od ekstaze na Anfieldu do kućnog zatvora, sve je stalo u dva dana”, očajan je Atléticov predsjednik Cerezo.

 

U isto vrijeme šefovi Serie A na pragu su rješenja da proglase kolektivno zamrzavanje isplate plaća sve dok Italija ne izađe iz kriznog režima. Iz nogometnog saveza (FICG) poručuju da je takva mjera nužna kako bi “talijanski nogomet mogao preživjeti” i kako bi usput poslao poruku solidarnosti igračima u nižim ligama, ali tek treba vidjeti kako na računicu klubova gledaju igrači okupljeni oko sindikata. Svakodnevna logika kaže da će prihvatiti nekoliko mjeseci života u frižideru, ali nakon toga probudit će se čežnja za životom u toplijim krajevima...