Nekada je sudske presude diktirala Partija. Danas ih diktirati mogu bjelosvjetski šarlatani, klaunovi i kriminalci. Zemlji koja je to sebi dopustila treba provjetravanje
Stjeran u kut, Zdravko Mamić je progovorio.
O tome kako je punih petnaest godina vodeće hrvatske suce držao u šaci. Kako ih je mitio stotinama tisuća eura, putovanjima u Dubai, čak i Dinamovim dresovima. Kako im je kupovao cipele Luis Vuiton i poklanjao skupocjene satove marke Audemars Piguet. Kako je redigirao sudske presude. Čak i micao suce koji mu u ročištima protiv Dinama nisu išli niz dlaku. Kako je kadrovirao po hrvatskom pravosuđu. Postavljao predsjednike lokalnih sudova. Na platnom popisu imao i velike igrače, one koji su iz sjene ili izvan nje vukli sve konce u hrvatskom pravosudnom svijetu.
Zdravko Mamić je, dakako, osuđeni kriminalac. I sve što govori treba uzeti s debelom rezervom. On je bijesan što su ga dečki s kojima je feštao na koncu osudili. Za niz svojih tvrdnji nije iznio nikakve dokaze. Sudačka elita koju je prozvao sve je njegove optužbe zdušno demantirala. A tek će istraga utvrditi što se od svega što je Mamić naveo doista dogodilo. A što je plod mašte čovjeka koji se želi osvetiti ljudima koji su mu okrenuli leđa kad ih je najviše trebao.
No, jedna stvar u čitavoj priči opasno bode oči.
NEUSPJELA ZEMLJA
Ako je i pola od onog što Mamić govori istina, onda doista živimo u neuspjeloj zemlji koja u trideset godina nije smogla snage izdignuti se iz modela koji je te 1990., na raskrižju povijesti, punih srca i velikih nada, tako spremno napustila. Nekada je sudske presude diktirala Partija. Danas ih diktirati mogu razni bjelosvjetski šarlatani. Klaunovi kojima su mračne sile dale moć da vladaju velikim klubovima. Lupeži i kriminalci. Svi oni koji imaju dovoljno novca i političkog utjecaja da mogu korumpirati suce kako i kada im se prohtije.
Ako se bar dio iznesenih optužbi pokaže točnima, javnost će moći dobrohotno zaključiti da nije Mamić slučajno postao gazdom Dinama. Da mu Milan Bandić nije nimalo slučajno punih dvadeset godina poklanjao astronomske iznose gradskog novca. Da nije slučajno Mamić široke ruke donirao i kampanju Kolinde Grabar-Kitarović i Karamarkov HDZ. Kao i da nije slučajno da je bivša predsjednica upravo Bandiću pjevala za rođendan. A Đuru Sessu – jednog od sudaca za koje Mamić tvrdi da im je plaćao kako bi postavljali i smjenjivali suce po njegovoj, Mamićevoj volji – svojedobno u političkoj blic-akciji postavila za predsjednika Vrhovnog suda.
Zemlji koja je to sebi dopustila treba ozbiljno provjetravanje. Smjene korumpiranih sudaca. Kazneni progon njihovih šefova. Demontaža klike koja je dugo, predugo vremena prepreka svakom poštenju i svakom napretku. I koja je sramota i sebi i narodu koji u svojim presudama zastupa.
Pitanje je samo može li se to provjetravanje 2021. u Hrvatskoj doista dogoditi.
Možda bi i moglo da Plenković nije nepopravljivi kalkulant koji reagira tek kada voda dođe do grla, a Milanović dokoni kauboj kojemu je važnije dobro se s nekim posvađati nego nešto korisno napraviti.
PRIZEMNI POSLUH
Plenkoviću se vjerojatno čitava ova priča s Mamićem i sucima iskreno gadi. Premijer nikada nije bio dio Mamićeve klike. Upravo suprotno. Još na početku jasno je dao do znanja da će, za razliku od onih koji su se prije njega time hvalili, a nisu ništa napravili, on biti taj koji će isušiti nogometnu močvaru. Za njegova mandata podignuta je optužnica protiv braće Mamić za marifetluke u Dinamovu poslovanju. Za njegova mandata oni su i osuđeni.
No, veliko je pitanje ima li snage i volje isušiti onu opasniju, pravosudnu močvaru. Iako je sudstvo nominalno neovisno i premda se tog načela dio sudaca strogo pridržava, HDZ još uvijek diskretno drži svoju šapu na domaćem pravosuđu. Kao da im je taj Pavlovljev refleks ostao iz devedesetih i nikako ga se ne mogu riješiti. Uz vjetar politike, na vodeće funkcije u sudstvu godinama su dolazili podobni suci. Oni koji ne njeguju demokratske ustavne vrijednosti, nego prizemni posluh, koji ne čuvaju pristranost, nego s optuženicima kojima sude feštaju, i koji su duboko uvjereni da je njima dopušteno ono što drugima nije.
Tu na scenu stupa Milanović. U početku je pokazivao dosta ozbiljnu namjeru potaknuti promjene. Imao je veliku šansu da u tome uspije.
A tu je šansu tako olako prokockao inateći se oko nebitnih stvari. Umjesto da gleda suštinu problema i način na koji će ga najlakše riješiti. U žučnoj raspravi o proceduri uludo je potrošio kandidaturu ugledne profesorice kaznenog prava Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda. Osobe koja je mogla prodrmati pravosudnu močvaru. Da joj je Milanović rekao da se u zakonom propisanom postupku kandidira i da se s Plenkovićem dogovorio da ona u Saboru dobije zeleno svjetlo, domaće pravosuđe imalo bi puno bolju perspektivu.
Ovako, za neki pozitivan pomak trebat će čekati neku drugu priliku. Ako i kada se ona ponovno ukaže.
