Nema više alibija! U sadašnjem trenutku ovo je jedina prava Hrvatska

Naoko, sve je bila idila. Horvat i Balić ostaju u sedlu, što nije bilo neočekivano, jer nije rješenje mijenjati trenere svakih pet minuta. Ali da je idila, nije, to smo se imali prilike uvjeriti na Euru u Mađarskoj s kojeg se Hrvatska vratila sa osmim mjestom.

Priopćenje je šturo, ne sadrži nijednu izjavu. Sastanak je za javnost bio zatvoren, a zbog te javnosti i zbog tog rukometa ustvari sve postoji. Iz kojeg razloga se takve stvari događaju ne znamo, ali se definitivno na taj način javnost udaljava, a ne približava onome što toliko voli. Uostalom, ne bi bila tolika bura u toj istoj javnosti koja prati rukomet i sport da je sve nazanimljivo i nebitno. Važno je prisjetiti one koji su na to zaboravili da su tamo zbog javnosti i sporta, a ne jedni zbog drugih. Šturo priopćenje samo daje priliku da se polemizira nad stvarima, a mediji na to imaju pravo kada nemaju konkretnih odgovora.

Dakle 'Nema više alibija'. Što to ustvari znači? Da ih je bilo, da su nam oni bili potrebni, što posebno ostaje upitno nakon sudara s Crnom Gorom i Nizozemskom. Hrvatska u kojem god sastavu bila ne mora biti bolja od Danske i Francuske, ali od Crne Gore i Nizozemske bi svakako morala. Zašto nije, to najbolje znaju oni koji su bili u Mađarskoj. Rečenica očito pokazuje da je alibi postojao, a alibi već 30 godina nije stil ovog tima i nikad ne smije biti. Danas je to lakše zaključiti kada je pred vratima Ukrajina ili Finska, ali stvari se ne smiju promijeniti nikad više, jer to onda više nije Hrvatska.

Druga znakovita stvar je da će 'u reprezentaciji igrati najbolji, da moraju igrati najbolji'. Zbunjujuće u najmanju ruku, a govori da u reprezentaciji nisu igrali najbolji. To je pomalo nevjerojatno, posebno nakon osmog mjesta. Često se spominje primjer kako je jedan trener jednom davno izostavio sjajnog igrača, jer mu se nije uklapao, ali se zaboravlja spomenuti da smo i bez tog velikog igrača bili olimpijski pobjednici. Za usporedbu, sada smo bili osmi.

Dakle, nisu igrali najbolji, mora se vidjeti zašto je bilo tako, jer baš u tome je ključ rješenja problema. Ćiro Blažević je trener svih trenera, ne zato što je simpatičan i ljudi ga vole, nego zato što je '98 uspio u timu pomiriti toliko različitosti i doći u vrh svjetskog nogometa. On je tada pokazao što je biti trener, pomirivši i kasnije će se pokazati nepomirljivo za veliki rezultat. Pomladiti da bi se pomladilo, nije posao. Ono je dobro za budućnost, ali hrvatski rukomet živi i od rezultata i od sadašnjosti.

Da nisu igrali najbolji, znači da da u tom sastavu ima mjesta za Šegu, Karačića, da Marić ne smije ostati izvan 16, da Musa ne smije ostati izvan 16, da barem na popisu 35 mora biti mjesta za Gojuna. Kada se tome doda Duvnjak koji je izostao zbog realnih problema, jasno je da je to jedina prava Hrvatska u ovom trenutku, a ona to u Mađarskoj nije bila. Naravno, da imena ne igraju, nego forma, a forma kada netko igra Ligu prvaka u bitnim rolama sve govori sama o sebi. Dok je tako, to je kriterij koji se ne smije izbjegavati. U tome je jedno točna ona, ako su mladi i stari tu negdje, igrat će mladi. Sve ostalo je pitanje boljeg. A zbog dečki koji su bili tamo ta vrsta razgovora je nepristojna, jer svi ti dečki dali su sve od sebe, onoliko koliko su mogli da bi Hrvatska uspjela. Bili smo osmi, nismo dobili Crnu Goru i Nizozemsku.

Zaključak – svatko trebati raditi svoj posao, a ne se truditi biti dopadljiv nekome ili nečemu. Samo kada svatko radi svoj posao ukupni posao može biti dobar. Imali smo priliku to najbolje vidjeti u Portugalu 2003. i to nikad ne smijemo zaboraviti. Tada je to štimalo. Zašto nije tako danas, nisu krivi mediji.

Kozmetičke promjene neće donijeti ništa bolje, one moraju biti korjenite i jednoglasno prihvaćene od svih. Odnose se na puno stvari, jer bez obzira na koronu puno ih nije štimalo u Mađarskoj. Možda da je sastanak pokušao amortizirati pogreške, ali će skora budućnost pokazati koliko smo ustvari shvatili iz cijele priče.

Samo dva detalja sa sastanka o kojima su govorili koordinator za muški rukomet Lino Červar i izbornik Hrvoje Horvat dovoljno jasno ukazuju na ono što bi se trebalo događati već do susreta s Ukrajinom ili Finskom u kvalifikacijama za SP. I tu i u sastavu koji će nas predstavljati na Mediteranskim Igrama moramo već sada imati čistu sliku. A onda je sudeći po Euru bitno zamućena, što zbog korone, što zbog subjektivnih slabosti.

Dakle, dvije rečenice su znak velikih promjena. Prvo 'Nema više alibija'' i drugo 'U reprezentaciji moraju igrati najbolji'. Nakon njih postavljaju se neka logična pitanja iza kojih se ustvari kriju svi odgovori.