NEVIĐENI DERBI Jasno je zašto se odigrala utakmica koju nitko nije vidio

Mijo Caktaš je prošao po desnom boku i vratio loptu za Diona Belju, otkrio nam je u jednom trenutku derbija televizijski komentator, a mi smo mu benevolentno povjerovali na riječ jer drugog izbora objektivno i nismo imali. Ruku na srce, mogla je u tom trenutku po desnom boku Gradskog vrta defilirati cijela svečana povorka Đakovačkih vezova, mogla se kotrljati kilometarska tenkovska kolona na putu prema Ukrajini, ali mi bi i dalje vidjeli samo isti nepronični oblak magle. I vjerovali bismo komentatoru da šokačku vrisku ili tenkovsku riku dolje na travi proizvodi Mijo Caktaš jer u posljednje vrijeme igra u velikoj formi.

Za igrače - bila je to simulacija uvjeta iz lige slijepih i slabovidnih, za orijentaciju nedostajala im je lopta sa zvončićima. Za onih nekoliko tisuća gledatelja na tribini, baš kao i za društvo iz VAR sobe, bio je to rubno vidljiv meč. Za ostalih nekoliko stotina tisuća pred televizorima bješe to doslovce neviđen derbi.

U neka pretpotopna televizijska vremena realizator prijenosa bi se elegantno zaštitio i na ekrane bubunuo telop "ispričavamo se zbog smetnji", ali otkako nemaju pravo na taj luksuz redatelji prijenosa snalaze se čarobiranjem. Recimo, spuštanjem u žablju perspektivu. Tako smo dobar dio subotnjeg dvoboja odgledali ravno "s terena", bez perspektive dubine, kao da je riječ o nekakvom artističkom pothvatu, a ne derbiju kojim se kroji vrh tablice, ali barem smo ugrubo prepoznavali siluete igrača.

Jednom davno, u studenom 2003. godine, Osijek i Dinamo istrčali su na isti ovaj stadion u istim ovakvim uvjetima, pa se razumno složili da nogometna utakmica u uvjetima mrklog mraka iz rudarskog kopa zapravo nema smisla. Dvije strane dogovorile su se utakmicu odigrati 24 sata kasnije. I počastili su zatim publiku punokrvnim derbijem, golijadom u kojoj je Osijek pobijedio 3-2. U četvrtak su za istom zdravorazumskom formulom u dvoboju Konferencijske lige posegnuli Slovacko i Köln. Budući da su uvjeti u četvrtak zbog magle bili nemogući za igru, stvar su odradili dan poslije.

Zašto su Osijek i Dinamo onda igrali utakmicu? Očito zato jer su ih primorale okolnosti. Plave sredinom tjedna čeka završna predstava u skupini Lige prvaka i nemaju lufta u kalendaru za odgode. Ako su unaprijed znali da se Ante Čačić sprema izvesti eksperimentalni sastav sa čak sedmoricom svježih igrača u prvom sastavu, onda je i Osječanima bilo u interesu igrati. Lakše je dobiti Dinamo koji nikada ne igra skupa od jedanaestorice koja je izgurala Champions League kampanju, pa makar to posljednjih tjedana činila u lošoj formi.

Dinamo je i u ovakvom zarotiranom sastavu lako mogao odvući Osijek u vode nervoze već na samom startu utakmice. Beljo je jeftino prodao loptu na centru, a Drmić u nastavku lansirao Baturinu u veliku priliku. Mladi Dinamov playmaker je istrčavši pokušao lobom matirati Ivušića, ali je vratar prozreo njegovu namjeru i obranio udarac. Dvije minute kasnije Špikić je sa desetak metara mogao ugroziti Ivušića, ali je iz obećavajuće situacije promašio okvir.

U rijetkim fragmentima koje smo stigli registrirati Osijek je u nastavku bio konkretniji, opasniji, agilniji i ambiciozniji. Vukao je Kleinheisler, a napadački pritisak radili Caktaš, Beljo i Mierez, koji je trčao kao navijen. Argentinac je u finišu utakmice iz guste magle izronio s loptom pod nogom i s Teophileom-Catherinom iza leđa te oštrim udarcem probušio Livakovića, vraćajući pritom svoju momčad u bitku za vrh tablice i spuštajući za još jednu skalu rejting Ante Čačića koji se ubrzano otapa posljednjih dana...