Ni na komemoracijama se ne spominje- tko je pobio sve te ljude?

U suvremenoj hrvatskoj povijesti, ali i šire, mjesec svibnja uglavnom je mjesec tuge i žalosti, ali i ponosa i slave.

Svako malo se održava neka komemoracija, neko sjećanje na poginule i stradale hrvatske branitelje, ali i civile.

Na tim sjećanjima govori se, odnosno podsjeća na hrvatske junake koji su dali svoje živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Međutim, već duže vrijeme malo tko na komemoracijama konkretno spominje imena ratnih zločinaca, odnosno od čije su ruke stradali nevini Hrvati. Obično se ističe da smo „pokazali snagu Hrvatske vojske“, da je ta akcija ili ratna operacija bila „ključ uoči definitivnog oslobađanja“, da su „tadašnje vodstvo  i odlučnost odigrali presudnu ulogu“ i tako dalje i tome slično.

Srbi, Crnogorci, domaće izdajice i dezerteri uopće se ne spominju, a ime balkanskog krvnika Slobodana  Miloševića i njemu sličnih gotovo se ne može čuti ni na jednoj komemoraciji, pa se onda opravdano postavlja pitanje – tko je ubio sve te ljude i protiv koga smo se borili?

Na komemoracijama je najvažnije (sic!) da se nitko ne pojavi s majicom ili zastavom HOS-a, jer bi to bio škandal nad škandalima, veći i od pitanja: zbog čega se više gotovo i ne proganjaju srpski i ini ratni zločinci, odnosno zašto ih je dosad tek mali, gotovo neznatni broj osuđen, pretežno u – odsutnosti?

Pored toga, nitko ne postavlja pitanje: zbog čega na komemoracijama, gdje se prisjećamo poginulih hrvatskih branitelja i civila kao u Borovu Selu ili u Okučanu i Pakracu ili na tribine posvećene hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu ne dolaze djeca iz škola?

Na te skupove obično navrate „jedni te isti“, a nema ni onih koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države, a koji su i te kako glasni u pojedinim medijima, od televizije, radija do portala i novina. Čak ne dolaze ni bivši političari, od bivših predsjednika države ili Vlade do zastupnika u Saboru!

Sve u svemu, hrvatski branitelji koji su još na životu, sve više i sve češće odlaze na „onaj svijet“, pa će se relativno brzo dogoditi da na sjećanja na žrtve velikosrpske agresije neće doći „nitko“ ili tu i tamo – netko!