Nikome nije svejedno: Što se krije iza hitnog i tajnog susreta Milanovića i Plenkovića?

Prvi dan travnja premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović iskoristili su da nakon više od četiri godine odgađanja sjednu za zajednički stol sa ciljem održavanja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu. Sjednice su se kao što je poznato održale u Banskim dvorima daleko od očiju javnosti koja je mogla doznati tek to da su se dvojica najvažnijih političara u državi bavila temama usmjerenim na sigurnosne izazove i jačanje vojske.

Prema onome što se iz HDZ-a može čuti Milanović i Plenković su na sastanku koji je trajao više od četiri sata napravili skroman iskorak u svojim inače uvelike poljuljanim odnosima. Taj je odnos međutim daleko od toga da se među njima dvojicom rodilo neko preveliko povjerenje što i ne čudi kada se zna da su se za istim stolom našle dvije zaraćene strane koje su u ovim kriznim vremenima očito uspjele postići krhko primirje.

Primirje na tankim nogama

Pitanje je dana kada će se to primirje raspasti kao kula od karata, a pitanje je i tko će kome prvi podmetnuti nogu međutim vidljivo je da su se i predstavnici Banskih dvora i oni sa Pantovčaka u jednom uspjeli usuglasiti- sudionici sastanka sjednice su naime napustili bez davanja izjava za medije što doduše nije neobična praksa kod sjednica ovog tipa. No, za Milanovića je definitivno neobično da je nešto uspio prešutjeti. Ono što se o sjednicama znade jest da su se Milanović, Plenković i drugi sudionici ondje bavili sigurnosnim izazovima fokusirajući se na rat na Bliskom istoku, događanja u neposrednom susjedstvu te u širem, odnosno europskom kontekstu.

Najveći i navodno najteži dio rasprave bio je onaj o modernizaciji vojske jer Milanović ne odstupa od svojih stavova po pitanju suradnje s Izraelom, ali je zato dobra vijest ta da su premijer i predsjednik ipak uspjeli donekle uskladiti stavove oko najvažnijih pitanja koja se odnose na nacionalnu sigurnost. Odgovor na pitanje- tko je od ovog susreta profitirao- razlikuje se od Pantovčaka do Banskih dvora. Pita li se premijerove najbliže suradnike ovo je događaj kojim je Plenković poentirao jer je uspio odmrznuti ključna tijela koja su godinama bila u blokadi zbog njegova odnosa s Milanovićem pa mu stoga ova nova pozicija omogućava da bez optužbi da se važna sigurnosna pitanja rješavaju neformalno vlada punim kapacitetom što je posebno važno za krizu koju je osobno najavio.

To što su Plenković i Milanović sjedili za istim stolom više od četiri sata ukazuje na to da je ipak postignut kakav, takav funkcionalan modus operandi s Pantovčakom što Plenkoviću nosi manje opstrukcija osobito kada su u pitanju procesi imenovanja u obavještajnom sustavu.

Daljnji iskoraci

U dijelu HDZ-a očekuje se da bi se nakon ovog susreta mogli napraviti i značajniji iskoraci po pitanju imenovanja u diplomaciji dok se s druge strane nadaju i kako ovaj višesatni sastanak znači da je Plenković dobio legitimitet za daljnja ulaganja u obranu što je premijeru posebno važno. Vlada bi dakle nakon svega ipak mogla nastaviti s velikim nabavama vojne opreme bez Milanovićeva osporavanja što je doduše tek na razini nadanja. No, u HDZ-u kažu da je za Plenkovića dobro to što je svojim vanjskim partnerima iz Europske unije i NATO-a demonstrirao funkcionalnost dvaju vijeća čime se u svijet šalje slika o Hrvatskoj kao stabilnoj zemlji koja je u stanju donositi barem djelomice usuglašene strateške odluke o sigurnosti u kontekstu postojećih globalnih kriza.

Što je požurilo ovaj sastanak zapitala se pak urednica vanjske politike Dnevnika Nove TV Ivana Petrović ne krijući zabrinutost zbog manjka transparentnosti oko razloga ovog naglog sastanka spominjući u tom kontekstu potencijalne vanjske pritiske. S tim se zapažanjem slažu i u vladajućim redovima te kažu da nije nemoguće da se Hrvatska nalazi pod vanjskim pritiskom saveznika da jasno definira svoju ulogu i eventualnu logističku potporu u slučaju daljnjeg širenja sukoba na Bliskom istoku. U nekim krugovima postoji i sumnja da je ovaj iznenadni susret rezultat snažnog pritiska iz Bruxellesa i Washingtona pošto se Hrvatska u postojećim geopolitičkim okolnostima više ne može doživljavati kao zemlja sa disfunkcionalnim sustavom obrane i sigurnosti. U pozadini priče o modernizaciji Hrvatske vojske mogla bi se kriti i potreba za hitnom nabavom što zahtijeva supotpis Milanovića i Plenkovića pa tako doista u konačnici kao ključno pitanje ostaje što je točno vladajući dvojac primoralo da sjednice održe baš sada. Ukazuje li to možda i na ugrozu koja zahtijeva trenutno pa i zajedničko djelovanje bez uobičajenih političkih prepucavanja, pitanje je na koje bi Milanović i Plenković ipak morali odgovoriti javnosti u dogledno vrijeme.