NISU ZABORAVLJENI SINIŠA KOCH Otac mu je čuvao tajnu o grobu sve dok mu nisu našli i drugog sina...

Siniša Koch, za prijatelje Sile, a obitelj Siško, rođen je 14. kolovoza 1966. u Vukovaru kao mlađi od dva sina Hildegarde rođ. Vuković i Vendelina Stjepana Kocha.

Pohađao je Osnovnu školu Drugi Kongres KPJ Vukovar, danas OŠ Nikole Andrića, a potom je, budući da mu je otac bio stolar i u Vukovaru imao obrt Stolarija Koch, završio Građevinsku školu u Osijeku, drvno-tehnološki smjer. Nakon srednje škole odlazi na odsluženje vojnog roka u nekadašnjoj JNA, u auto-jedinicu u Čapljini, Bosna i Hercegovina, a po povratku nastavlja s radom u očevoj firmi. Oni koji su odrasli sa Sinišom, sjetit će se da je puno vremena provodio na košarkaškom igralištu svoje osnovne škole koja se nalazila u neposrednoj blizini njegove obiteljske kuće, tek dva kućna broja dalje. Reći će kako je Sile bio vedra i pozitivna osoba, uvijek dobro raspoložen i pristojan: "Mogao se pridružiti svakom društvu. Tih i samozatajan, a tako pamtljiv! Dobra duša, doista".

Godine 1989. Siniša Koch oženit će se svojom dugogodišnjom djevojkom Ljiljanom Marošičević, koja im godinu dana kasnije rađa sina, Svena, a ona će o njemu ispričati:

"Siniša je volio pratiti košarku koju bi rado rekreativno igrao, a volio je s prijateljima zaigrati i bilijar u tadašnjem poznatom vukovarskom caffe baru Chaplin. Bio je vrlo društven, obožavao je Dunav, a čamac, plivanje, Orlov otok, vikendica na Vučedolu, to su bila naša ljeta…".

Već pri prvim naznakama ratnih sukoba, Siniša i njegov stariji brat Damir aktivno su se uključili u organizirane straže. Zajedno s prijateljima iz djetinjstva i susjedima, nalazili su se prvo na punktu "kod jablana", nedaleko od škole i njihove obiteljske kuće, a kasnije će se njihov položaj premjestiti na kraj tadašnje Prvomajske, danas Bogdanovačke ulice.

Ljiljana  Koch će ispričati: "Krajem osmog mjeseca, Siniša nas je kroz kukuruze prepratio prvo do Vinkovaca, a potom, kada smo vidjeli da vlakovi više ne voze u smjeru kamo smo željeli otići, do Ivankova, s preporukom da idemo preko granice. Otišli smo u Mađarsku, u Harkanj i to je bio posljednji put da sam ga vidjela. U rujnu smo se uspjeli još jednom kratko čuti, rekao mi je da se čuvamo, da se ne brinem, da će sve biti u redu i da nas voli puno…".

Tomislav Skrbin, Sinišin neposredni zapovjednik, prisjetit će se Siniše kao ratnika: "Siniša je na Sajmištu bio od prvog dana, i on i njegov brat. Puno je toga bilo, ali izdvojit ću dan kada sam i sam bio ranjen, posljednjeg dana listopada. Teško je opisati pakao Prvomajske ulice, oni koji su taj dio grada branili, znaju o čemu govorim. Cvjetno naselje iza nas je već bilo zauzeto, od četnika nas je dijelio samo jedan red kuća. Gađani smo iz svih smjerova, doslovno nismo znali tko se gdje nalazi, gdje su naši suborci, a gdje četnici. Ujutro toga dana, nešto prije negoli ćemo u kući prekoputa minimarketa pronaći pobijene policajce, tijekom žestokog napada, jedan od tenkova naletio je na postavljenu minu. Dražen Čović i ja smo ga

pokušali do kraja uništiti, ali bili smo na nezgodnom položaju i nismo uspijevali dobaciti do njega. Vidio sam kako je Siniša otrčao, obišao nas, ušao baš u dvorište Draženove kuće i otamo tenk pogodio ručnom, kumulativnom bombom koja ga je zapalila. Bio je sjajan momak, nažalost, ubrzo je poginuo".

Prema iskazu preživjelih svjedoka, dana 6. studenog 1991. godine, na položaju Desna Supoderica već je vladalo rasulo. Desetkovani i slabo naoružani branitelji očajnički su pokušavali obraniti položaje, no prinuđeni su povlačiti se pred neprijateljem koji je sve više napredovao. Dio branitelja povukao se u naselje Boško Buha, dio prugom prema centru grada, a neki od njih, među kojima su bila i braća Koch, prema Osnovnoj školi Drugi kongres KPJ. U jednom trenutku Siniša će pokušati pretrčati prolaz kod školske sportske dvorane, gdje će ga nažalost, pogoditi snajperski metak.

Tomislav Skrbin će reći: "Kada je Siniša poginuo, bio sam već ranjen i nisam bio tamo, ali dečki koji su bili ispričat će mi da je pogođen pri pretrčavanju male čistine koju su vjerojatno nadzirali i čekali, budući da su znali da je tamo prolaz. Siletovo mrtvo tijelo izvukao je njegov stariji brat, Damir".

Ljiljana Koch će se s tugom prisjetiti: "Danas pokojni svekar, ispričao nam je da su Sinišino tijelo prvo odvezli u Kapetaniju gdje su tada odnosili sve poginule osobe budući da ih se zbog granatiranja više nije moglo pokapati. No on je ipak, bio je stolar, Siniši napravio lijes, pa su njega, još jednog dečka koji je poginuo dan prije, mislim da se zvao Goran Džanko, i jednu kuharicu iz bolnice koja je također poginula, uspjeli odnijeti na groblje iza bolnice, tzv. Švapsko i tamo pokopati, uz živicu, u samom kraju groblja. Obilježili su grobove, no kada je bilo izvjesno da je obrana grada slomljena i nakon što su odlučili krenuti u proboj, Damir se vratio do groblja i pobacao križeve da se ne vidi da je tamo netko pokopan, kako ih ne bi premjestili. Nakon toga, to je bilo 17. studenog, Damir, svekar i Vladimir Kršić krenuli su u proboj. Kod pruge su na njih pripucali, Kršić je odmah ubijen, Damir je umro svekru na rukama, a svekar je ranjen i odveden u zarobljeništvo".

Nakon mirne reintegracije, iako je znao gdje je Siniša pokopan, njegov otac Vendelin čekao je da se pronađu posmrtni ostaci njegovog starijeg sina, Sinišinog brata Damira. Nakon što je Damir u svibnju 1998. ekshumiran iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava te identificiran, Vendelin Koch pokazao je mjesto na kojem je pokopan Siniša.

Dana 6. lipnja 1998. oba brata Koch, Siniša i Damir, pokopani su jedan uz drugoga na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je ubijen pri obrani Domovine, svoga grada i doma, Siniša Koch, sin, suprug, otac i brat, imao je 25 godina. Siniša, nismo te zaboravili.