Nogometni dres zamijenio je maskirnom odorom: ‘Poginuo je, a na terenu nije trebao ni biti. Ni za kim nisam tako plakao‘

Runovići, selo u Imotskoj krajini, poznato je po brojnim talentima koji su poniknuli u lokalnom nogometnom klubu Mračaj. Među njima osobito se ističu imena Ivana Buljana, Ivana Gudelja i Zvonimira Bobana. Osim na njih Runovići i Mračaj mogu biti ponosni i na niz heroja koji su plavi dres 1991. godine zamijenili maskirnom odorom te otišli braniti Hrvatsku na prvu crtu bojišta. Među njima našlo se i brzonogo lijevo krilo - Dražan Jukić.

Dražen, kako su ga svi zvali, rodio se 17. svibnja 1968. godine u Imotskom. Imao je dvojicu braće - Mladena i Ivicu, te tri sestre - Anku, Matiju i Mariju, kao i polubrata Tomislava te polusestru Ivanku. Djetinjstvo je proveo u Runovićima, a sestra Marija sjeća ga se kao hitrog i živahnog mladića:

„On je bio toliko brz da ga je rijetko tko mogao stići. Mogao je preskočiti tri zida odjednom. To nisam vidjela nikada u životu. On je bio najmlađi u obitelji i bio je blizak s majkom Marom. Mi stariji smo se razbježali po svijetu ‘kao rakova djeca‘, a on je ostao u selu. Pamtim kako je jako volio nogomet, a osim toga jako je volio djecu i djeca su voljela njega.“

Dražen s nećakom

 Privatna arhiva

Draženovo djetinjstvo bilo je ispunjeno igrom i druženjima s najboljim prijateljima - Rajkom Jukićem i Draženom Lešinom koji se tih dana prisjetio idućim riječima:

Dražen Jukić

 Privatna arhiva

Slične uspomene ima i njegov prvi susjed Rajko Jukić:

„Igrali smo najčešće nogomet. Također znali smo kartati i igrati gude, tada popularnu igru u kojoj bi iskopali rupu u zemlji, a okolo bi bili sa šćapima sa zadaćom da spriječimo onog koji gađa rupu s drvom da je pogodi. Skitali bi se po šumi i u njoj igrali rata… Zimi, kad bi polje poplavilo i smrzlo igrali bi na njemu hokej. Ipak od svega toga Draženu je najbolje išao nogomet koji je i trenirao. Moram istaknuti kako se kod njega uvijek vidjelo to domoljublje. Još kao djeca crtali smo, skrivajući se, hrvatske grbove, a sjećam se da smo imali i jednu sliku Alojzija Stepinca s kojom smo se fotografirali. Volio je tu Hrvatsku i izgubio je glavu za nju. Bio je spreman na tu žrtvu.“

Nakon što je završio osnovnu školu u Runovićima, Dražen je upisao srednju građevinsku u Imotskom. Kasnije je radio na građevini i slične poslove kako bi ga tko angažirao. Bilo je to doba kada se najintenzivnije družio sa Željkom Lubinom:

„Osim što smo zajedno išli u srednju školu, igrali smo skupa nogomet u Mračaju. Bio je jako talentiran no nije se moglo na trening ili na kupanje na rijeku ako nisi odradio posao, ako nisi recimo nanizao 20 konaca duhana. Bio je vrijedan. Pamtim ga i kao velikog pravednika. Jednostavno nije trpio nepravdu. Kada bi netko u školi zadirkivao nekog slabijeg uvijek se zaštitnički postavljao. On je imao oko 170 centimetara no kada bi pukao bio je toliko neustrašiv da ga nije bilo briga je li pred njim netko jači tko ima 2 metra.“

Dražen sa suborcima na trajektu

 Privatna arhiva

Da ne trpi nepravdu i da je spreman za nju poginuti Dražen je dokazao u lipnju 1991. kada je odmah po osnutku 3. imotske bojne 4. A brigade Zbora narodne garde Dražen postao njezin pripadnik. U rat je otišao među prvima iz sela, a majka ga je odgovarala govoreći mu kako u Runovićima nema rata i da u rat trebaju oni čija su mjesta napadnuta. On joj je samo mirno odgovorio da nema namjeru odustati i da, ako netko treba poginuti za domovinu, bolje da to bude on koji nema obitelj nego ljudi koji su oženjeni i imaju djecu. Mjesec dana nakon njega u Imotsku bojnu otišao je i njegov najbolji prijatelj Dražen Lešina:

„U početku je to bilo nikako. Dobili smo pušku, jednu majicu i čizme. Kada smo otišli na prvi teren, u Kruševo imali smo 30 metaka i to je bilo to. Niti jedan rezervni okvir. Nas dvojica bili smo skupa i mislili smo da se nećemo vratiti živi. Tko je mogao misliti da ćemo se vratiti? Rekli smo jedan drugome - idemo poginuti kao ljudi. Imali smo jedan minobacač i vozili smo ga na trajektu da Srbi vide da imamo, no za njega nismo imali granata. Oni su nas gađali, a mi njih gledali. Poginuo nam je ondje i naš sumještanin Srećko Biočić.

Kada je 11. rujna pala Maslenica brodom smo se povukli prema Novigradu i zatim otišli u obranu Zadra. Branili smo Bili Brig. Sjećam se situacije kada nas je gađao iz jedne od zgrada snajperist, a mi smo se sakrili u šaht kanalizacije i cijeli dan nismo mogli proviriti van. Popušili smo bili sve cigarete koje smo imali dok nisu stigli specijalci i ubili ili uhvatili tog koji je pucao na nas. Naša 2. satnija ondje se raspala jer je izginulo i izranjavano dosta ljudi pa je nas 20-ak koji smo ostali na nogama prebačeno u 3. satniju. Dražen je bio hrabar i eksplozivan, strašan atleta. Jednom prilikom u vojarni Dračevac kraj Splita mjerio sam mu vrijeme na 100 metara. Nije to bilo tako precizno, ali on je u odori i vojničkim čizmama trčao između 12 i 13 sekundi. Da nije pio i pušio i da ga je netko trenirao on bi sigurno postao rekorder. Sjećam se i situacija kada bi se objesio nogama za lozu i visio naglavačke i po sat vremena. Mi sjedimo za stolom, on visi i priča s nama. “

Dražen sa suborcima na trajektu

 Privatna arhiva

Kraj 1991. Dražen je dočekao na položajima podno Svilaje u tada opjevanim Čavoglavama. U proljeće 1992. pripadnici 4. gardijske brigade kreću na jug. S pratećim vodom 3. bojne odlazi na terene u zaleđu Neuma - Topolo, Imotica, Gornji i Donji Drijen, Hutovo i na koncu Glumina. Odlaska na posljednji teren sjeća se njegova sestra Marija:

„Dan prije nego je na teren otišao posljednji put majka mu je popeglala uniformu. Kada ju je obukao, zavrtio je majku i zatim se i sam zavrtio oko nje te je pitao ‘Mama jesam ti lip? Mama mi je kasnije rekla da ju je u tom trenutku zazeblo oko srca jer je nikada do tada to nije pitao. Uzeo je dečkima pršuta, sira i kruha ispod peke i otišao, tada ga je vidjela posljednji put živog, poginuo je idućeg dana.“

U kobnoj Glumini kobnog 24. travnja 1992. godine stradali su, uz Dražena, od neprijateljske granate pripadnici Imotske bojne Jure Ljubičić i Borislav Bašić te sin vlasnika kuće u kojoj su boravili - Mato Marčinko. Dražen je taman zapalio cigaretu na vratima kuće kada je doletio ubojiti projektil. Tog trenutka i danas se živo sjeća Branko Tolić:

„Ta je kuća od naših minobacačkih položaja bila udaljena oko 200 metara, odlazili bi do nje popiti kavu, pokupiti municije ako nam je trebalo i malo predahnuti. To jutro nosili smo municiju do naših položaja na jednom brdu gdje su bili bestrzajni topovi, vratili smo se u kuću i čekali u njoj uz sredstva veze ako nas budu zvali da trebamo djelovati. Otišao sam prileći u sobu na jedan poljski krevet kada je pala prva granata. Ustvari se druge niti ne sjećam jer me detonacija prve jako zdrmala. U sobi u kojoj sam bio ranjen je ranjen Zvonko Bugarić, previo sam ga prvim zavojima pa smo se spustili u podrum iza kuće u koji je došla doktorica Branka. Tada još nismo znali da su vani poginuli naši dečki, a među njima i Dražen Jukić, čudo čovik, uljudan i smišan mladić kojeg ću se sjećati cijeli život. U tih manje od godinu dana koliko smo bili skupa jako smo se vezali.

Spomen ploča na mjestu pogibije

Draženov najbolji prijatelj Dražen Lešina bio je tada zapovjednik tog voda. Sjeća se kako u trenutku pogibije Dražen uopće nije morao biti na terenu:

„Mi smo bili podijeljeni u dvije grupe i izmjenjivali smo se na položajima. U srijedu je bila smjena, ja sam otišao doma, a on na teren. U četvrtak već poginuo. On je bio oslobođen odlaska na teren jer je popravljao zube i dobio je slobodno. Trebali smo u mojoj idućoj smjeni skupa za Gluminu. Rekao sam mu neka me pričeka i da za 2-3 dana ide sa mnom. Međutim nije me poslušao, otišao je i poginuo, a nije uopće trebao biti ondje. Nikada u životu nisam plakao ni za kim osim za njim, a i toga nisam bio svjestan. U crkvi za vrijeme sprovoda vrijeme mi je proletjelo kao sekunda, odjednom me netko povukao i rekao ‘Ajmo, ide se na groblje!‘ Ljudi pričaju da sam plakao cijelo vrijeme. Ne mogu to objasniti.“

Mural u Runovićima