OBILJEŽENI VUKOVAROM Priča o Željku Maričiću - Idemo! Što se čeka?! Treba pomoći Hrvatima u Vukovaru!

Jedan od kroničara vukovarske bitke, Davor Runtić, svojevremeno je zabilježio: "Kada je nakon oslobađanja vojarni u Đakovu i zapljene ogromne količine naoružanja Mile Dedaković Jastreb sa skupinom vojnika stigao u Đakovo, gostovao je na Radio Đakovu, gdje je 25. rujna 1991. objavljen poziv dragovoljcima da krenu u obranu Vukovara." 

Odlučili su se na takav poziv jer vidjeli su da pomoć od Zagreba ne stiže dinamikom koju su očekivali, pa su odlučili dragovoljce potražiti na lokalnim razinama. Četrdeset i šest hrabrih, možda i najhrabrijih, isti dan se odazvalo pozivu. Spakirali su svoje stvari i kazali šokiranim majkama, očevima, ženama, djeci, braći, sestrama, prijateljima, poznanicima da odlaze "tamo gdje je najteže..."

Jedan od onih koji su toga dana sjeli u autobus i krenuli put Vinkovaca, da bi potom tzv. Kukuruznim putem ušli u opkoljeni Grad, ne znajući da je to za njega put bez povratka, bio je i hrvatski branitelj, dragovoljac iz Selaca Đakovačkih, Željko Maričić - Ćiva. 

Željko Maričić, za prijatelje - Čiva, rođen je 17. veljače 1968. u Đakovu, kao mlađi od dvojice sinova Barbare rođ. Rajci i Luke Maričića. S roditeljima i šest godina starijim bratom Josipom živjet će u Selcima Đakovačkim gdje će završiti OŠ Ivana Sića, danas OŠ Đakovački Selci.

”"Nadimak 'Ćiva'" - sa smiješkom će reći Željkov nećak, Samir - "stric je dobio po velikom madežu koji je imao na nozi. Kad je striko bio mali, zadirkivali su ga da je to šljiva, a on nije znao reći 'šljiva', nego je vikao 'ćiva, ćiva!'" i tako je i sam ostao, za sve koji su ga poznavali, 'Ćiva'.

Prijatelji koji su simpatičnog Ćivu poznavali u mladosti, spomenut će njegovu veselu narav, druželjubivost, da je volio nogomet, ribarenje, a najviše od svega, svoju dugogodišnju djevojku. Prisjetit će se kako je bio vrijedan dečko, da je radio 'na zemlji', u polju, onako kako su radili radišni slavonski mladići te se uvijek odazivao na tzv. mobu ili pomoć, kome god je od suseljana ona zatrebala.  

Nakon odsluženog vojnog roka u bivšoj državi, u Ribnici, Slovenija, po povratku iz JNA, nemogućnost pronalaska zaposlenja, ponovo će odvesti Željka u tu, susjednu republiku. Naime, u slovenskom Novom Mestu, s obitelji je živio i tamo radio njegov brat Josip, pa je Željko ondje povremeno pronalazio sezonski posao. Radio bi u tvornici automobila ili na ciglani, a u slobodno vrijeme, rado je pomagao u Josipovom kućanstvu te čuvao nećaka Samira i nećakinju, Sanju.

Jesen, kobne 1991. godine, Željko je dočekao u voljenim Selcima. Kratko prije, preminuo mu je otac, pa je majka Barbara u njemu pronalazila oslonac, no potiho strahujući od vihora rata koji se po cijeloj Hrvatskoj uveliko razbuktavao. A onda je Željko čuo poziv preko radija...

Željkov prijatelj i suborac Antun Zgrebec, i danas se živo sjeća toga dana: "Imam osjećaj kao da ga sad, ovog trenutka gledam, kako je dojurio na plavom traktoru Rakovici i sav usplahiren doviknuo - 'Idemo! Što se čeka?! Treba pomoći Hrvatima u Vukovaru!'. Mario Čuraj, Siniša Augustinović, Željko i ja, godinama smo se družili i mi smo se već prijavili u Ured za obranu, ali Željka, budući da se u međuvremenu zaručio, nismo htjeli zvati. Kad je saznao za to, nije mu bilo pravo, gunđao je, no ipak nije odustao i on se prijavio. Njegova je odluka bila čvrsta, nisu ga mogle odgovoriti ni majka, ni zaručnica".

Ivan Ćurić - Ićo, Željkov prvi zapovjednik, ispričao je: "Nakon što smo 25. rujna čuli apel za pomoć Vukovaru, sljedeći dan, kasno uvečer, ukrcali smo se u autobus i krenuli put Vinkovaca. Nešto prije ponoći stigli smo u Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara. Tamo nas je zaustavila teška artiljerija, jedna granata je pala, čim smo stigli, nedaleko od autobusa. Sklonili smo se po podrumima, a zaključak koji se nakon izlaska naših suboraca iz srpskih koncentracijskih logora nametnuo sam, bio je da smo već prije polaska izdani.

Naime, njima je u logoru predočen originalni spisak s našim imenima i prezimenima i drugim podacima, koje smo dali u đakovačkom Uredu za obranu prije negoli smo krenuli za Vukovar. Nema sumnje, znali su da dolazimo. Kad se artiljerijski napad malo smirio, ponoć je već prošla, pa smo u ranim jutarnjim satima dana 27. rujna ‘91., kroz tzv. Kukuruzni put, izašli u prigradsko naselje Lužac gdje su nas prihvatili hrvatski branitelji i policajci koji su se tamo nalazili. Kamionima su nas prevezli u tadašnju OŠ Ivo Lola Ribar, danas je to OŠ Dragutina Tadijanovića, gdje su dragovoljci koji su pristizali čekali raspored odlaska na punktove u različite dijelove grada, tamo gdje je pomoć bila najpotrebnija.

Najveći dio Đakovčana, nas dvadeset i dvojica, vraćeni smo, odnosno, raspoređeni baš na Lužac, a ostali, dijelom u Vinogradsku ulicu, dijelom na preostalom prostoru Budžaka, dijelom na auto servisu Opel Will prema Trpinjskoj cesti. Od Đakovčana, na Mitnicu je otišao jedino Igor Švraka, no on je i inače bio Vukovarac, s nama se samo vratio u Vukovar, pa je otišao na položaj na kojem su već bili njegovi prijatelji, tamo je kasnije i ranjen. Željko Maričić je na Lušcu bio odličan, kao i svi ostali dečki. Zajedno s domaćim braniteljima, ispunjavali smo sve zadaće pred nas postavljene, punim srcem mogu reći, dali smo od sebe sve što smo mogli".

Mario Čuraj prisjetit će se kako se Siniša Augustinović, Željko Maričić i on, ni u jednom trenutku nisu razdvajali: "Raspoređeni smo na punkt kod braće Vidaković, domaćih branitelja, žitelja Lušca, ta je obitelj osobito teško stradala u ratu. Sve akcije i tzv. 'čišćenja' smo zajednički odrađivali, čuvajući jedan drugome leđa i život. S domaćim braniteljima očajnički smo zaustavljali prodiranje oklopnih vozila i neprijateljske pješadije sastavljene od pripadnika JNA, pobunjenih vukovarskih Srba, srpskih paravojnih postrojbi i  ozloglašenih, Arkanovih Belih orlova. Sudjelovali smo i u akciji u kojoj su zarobljena dva neprijateljska tenka. Nažalost, dana 2. studenoga, desetkovani i slabo naoružani, više nismo mogli izdržati i Lužac je pao.

S Lušca smo se povlačili ulicom koja vodi prema park šumi Adici te s obzirom na to da nismo poznavali put, s puno sreće, uspjeli doći do našeg prvog isturenog položaja, na punktu 'Šumari'. Tamo smo stražarili do jutra, a onda su nam rekli da je stigla zapovijed da se javimo zapovjedniku Grada, Branku Borkoviću.

Odmah smo otišli u zapovjedništvo i tamo nam je rečeno da nas šalju na položaj na Sajmište, u Preradovićevu ulicu, gdje ćemo se pridružiti pripadnicima HOS-a, a gore su nas trebala povesti dvojica njihovih pripadnika koja su se tamo zatekla, jedan od njih je bio Viktorin Jurić Paša. Od 3. do 16 studenog, grčevito smo branili položaje, ali smo polako potiskivani prema centru grada, gdje smo dana 16. studenog napokon morali sebi priznati da je svaki daljnji otpor uzaludan... Naša je obrana bila slomljena...

Pomalo su se formirale grupe za proboj, neki su odlazili u bolnicu, a nas trojica, iskreno, nismo imali pojma gdje smo i što ćemo dalje. Tada je, s još nekim braniteljima naišao Našičanin Franjo Brođanac, a došao je i  pripadnik HOS-a kojeg smo od prije poznavali jer je bio iz Viškovaca, kod Đakova, Dragan Peša - Šiljo.

Pošli smo zajedno do zgrade Općine gdje se formirala velika grupa branitelja i civila i u noći 17. studenog krenuli u očajnički pokušaj proboja. Nakon što smo uspjeli izaći iz grada, sljedeće jutro, kad se malo razdanilo, na jednoj uzvisini, uz kukuruze, shvatili smo koliko je zapravo velika grupa s kojom smo krenuli i posumnjali kako ćemo tako brojni uspjeti doći do sigurnog odredišta. Iz tog smo se razloga nas trinaest, Siniša, Željko i ja, Franjo i još tri Našičana, Dragan Peša i još dva HOS-ovca, Duško Smek - Bosanac i Ohran Merić, dvije djevojke i mladić čijeg se imena ne sjećam, a usput nam se pridružio, odvojili i krenuli drugim putem. Skrivajući se, nailazili smo na tenkove i transportere, pretrčavali, nailazili na minska polja.

A onda smo začuli povik - 'Stoj! Tko ide? Ovdje vojska!' i odmah zatim - 'Stevo, to nisu naši, pucaj!!!'

Pojurili smo u kukuruze, Željko je trčao ispred mene i jasno sam vidio kako je pao pogođen s tri metka. Jedan ga je pogodio visoko u ruku, gotovo kod ramena, a druga je dva dobio u leđa. Utrčali smo u kukuruze i kad smo došli do jednog povišenja, ugledali crkveni toranj. Peša mi je dao dalekozor i rekao da pogledam znam li čija je to crkva. Nisam prepoznao, rekao sam da takav toranj nisam vidio, nisam znao da se radi o grko-katoličkoj crkvi u selu Petrovcima.

Dana 2. listopada 2007. godine, na dijelu puta između Vukovara i Petrovaca, uz ribnjak, s lijeve strane ceste, preko puta deponije za odlaganje smeća, ekshumirani su posmrtni ostaci četiri branitelja, a identifikacijom, u lipnju 2011. godine utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima Ohrana Merića, Mije Bežana (1952.), Josipa Šeremeta (1954.) i Dragana Peše – Šilje (1970.). 

Samir Maričić i njegova sestra Sanja i dalje se nadaju kako će jednom, ipak, pronaći i posmrtne ostatke svoga strica Željka, kako bi ga dostojanstveno pokopali.

Samir Maričić: "Jako nam teško pada što su i baka i tata umrli, a nisu dočekali da saznaju što se striki dogodilo i što ga nisu pronašli... Na tolikim su ekshumacijama bili, nadali se... I ništa... Sestra i ja bismo voljeli saznati istinu, kakva god ona bila i sve dok ga ne pronađemo, ne želimo ga proglasiti mrtvim..."

Kad je, nakon sloma obrane Vukovara koji je kao dragovoljac došao braniti, krenuo u proboj tijekom kojeg mu se gubi posljednji trag, Željko Maričić, sin i brat, imao je samo dvadeset i tri godine.  Brojne su obitelji iz đakovačkog kraja zauvijek ostale obilježene Vukovarom. Vukovarci ih pamte i kažu im hvala. 

Ćiva, nismo te zaboravili.