Od branitelja na prvim linijama obrane Domovine do jedinog zmijolovca u Hrvatskoj

Prvo okupljanje brigade bilo je 28. lipnja 1991. godine u selu Podcrkavlje, mjestu nedaleko od Slavonskog Broda, gdje se okupila 1. bojna, a na naredbu ministra obrane generala Martina Špegelja. Odaziv na mobilizacijski poziv bio je čak 84,8% (1.991 od 2.348), pa za 1.046 boraca nije bilo naoružanja i opreme. U selu Sibinj formirana je 2. bojna, a u općinskim središtima Nova Gradiška i Požega 3. i 4. bojna. Prvi zapovjednik brigade bio je g. Pero Katalinić, a načelnik Stožera g. Ferdo Kožul. Za razliku od drugih brigada Zbora Narodne Garde, 108. je odmah na početku ustrojena s četiri umjesto s tri bojne. U rujnu 1991., 3. bataljun služi kao osnova za ustroj 121. brigade, a 4. bataljun za ustroj 123. brigade HV. Novi 3. i 4. bataljuni su osnovani početkom listopada, odnosno prosinca. Četvrti bataljun se ponovno ukida u ljeto 1992. u vrijeme demobilizacije. U sastav brigade ulazi 36. samostalni motorizirani bataljun nastao ukidanjem 139. brigade.

Autor: Mario Macan/Priznajem.hr

108. brigada dobila je osobnu formaciju 100.200. To je značilo da se trebala sastojati od zapovjedništva, ureda zapovjedništva, izvidničkog voda, voda veze, tri pješačka bataljuna, pratećeg voda, protuzračnog voda, inženjerijskog voda, voda radiološkog-biološko-kemijske obrane (RBKO) i logističke (pozadinske) čete. U odnosu na uobičajeni ustroj brigade ZNG-a, 108. je odmah zaživjela kao brigada s četiri bataljuna pa je njeno formacijsko stanje iznosilo 2.450 ljudi.

Brigada je imala odličan odaziv dragovoljaca, ali zbog nedostatka oružja kojeg nije imala mnogi su vraćeni svojim kućama. Takav odaziv dragovoljca dobar je pokazatelj koliko su ljudi tada bili spremni braniti Hrvatsku. Od državnih izvora zatraženo je oružje i oprema za sve pripadnike brigade, a to pokazuje da nitko nije imao propisanu uniformu, već su branitelji većinom imali samo poneki maskirni detalj.

Veliki problem u to vrijeme bila je i logistika koja je trebala osigurati smještaj i hranu za veliki broj ljudi. JNA je držala brodsku vojarnu (kasarnu), a tek u rujnu će ju osvojiti Hrvatska vojska i time sebi osigurati trajni smještaj. U tim prvim danima veliku ulogu odigrali su stanovnici okolnih sela koji su prihvatili branitelje i smjestili ih po svojim kućama. Kao primjer može poslužiti župnik sela Podcrkavlje Tomislav Vlaović, koji je u samo dva sata uspio po kućama smjestiti više stotina branitelja i brinuti se o njima. Inače Velečasni Vlaović je po svojoj želji postao prvi dušobrižnik brigade i ostao do 1994. godine. Tijekom mjeseca srpnja i kolovoza ustrojena je logistika brigade, pa je tako pitanje prehrane riješeno na način da je najveći dio kuhanih obroka pripreman u restoranu poduzeća “Đuro Đaković” koji je mogao zbrinuti gotovo 2.000 pripadnika brigade.

Tijekom ratnog djelovanja, klima je bila faktor koji je 108. brigadi išao u korist, ali i na štetu. Najteži dani na novogradiškom bojištu bili su krajem jeseni i tijekom zime koja je te godine u Slavoniji bila vrlo oštra. Jedan od većih uspjeha na bojištu nije iskorišten zbog klimatskih prilika i plavljena terena. Protivniku je zima otežavala uporabu oklopništva u čemu je bio nadmoćniji, ali i intenzitet napada koji su bili češći od hrvatskih.

Ratni put 108. brigade protekao je u znaku borbi protiv Banjalučkog i Tuzlanskog korpusa iz 1. vojne oblasti JNA, odnosno njihovih kasnijih nasljednika iz Vojske Republike Srpske: 1. krajiškog i istočnobosanskog korpusa. Prve aktivnosti brigade bile su rutinske naravi. Najveći problem predstavljala je neujednačenost u naoružanju, jer veliki dio oružja bio je u privatnom vlasništvu nabavljan na različite načine i različitih tipova. Za prijevoz ljudi i opreme brigada je imala petnaestak kamiona i desetak osobnih automobila, uglavnom dobrovoljno predanih na upotrebu. Kasnije je brigada rekvirirala ili mobilizirala brojna druga vozila za prijevoz ljudi i opskrbu.

Krajem srpnja, brigada kontrolira prijelaz preko savskog mosta koji je bio dopušten samo tijekom dana, a druge pojedine postrojbe raspodijeljene su uglavnom na ona mjesta na kojima su bile važne prometnice, industrijska postrojenja ili gdje je bila nazočna JNA (vrh Dilja, skladište u Bukovlju i Gromačniku). Do kraja mjeseca kolovoza 108. je postala prava vojna postrojba koja je bila spremna izvršiti svaku zadaću koju pred nju postavi Glavni stožer.

Darko Karamazan  također se priključio 108. brigadi od samih početaka ustrojavanja, prošao sva ratišta, pa sve zaključno s VRO “Oluja”

Naš sugovornik Darko Karamazan (57) iz Šumeća (nedaleko Slavonskog Broda) i netom prije ratnog vihora bio je svojevrsni “aktivist”, radio je u Đuri Đaković (specijalna vozila) na programu proizvodnje tenkova. Već tada je bio glasan zagovornik da se ratni program financira preko Zagreba, a ne preko Beograda jer je smatrao da bi u tome slučaju kako njegove radne kolege i on sam imao veću plaću.

Kako smo i napomenuli, početkom ratnih zbivanja, priključio se poznatoj brodskoj 108. brigadi.

P: Koji je bio Vaš prvi ratni zadatak?

D: Prvo, ja sam dragovoljac, i među prvima sam se javio za zaduživanje oružja kako bih mogao stati u obranu Domovine. Prvi ratni teren mi je bio u Poljanama (pored Nove Gradiške). Zatim Kolibe u BiH 1992. godine kada drugi puta naša linija popušta i osvajaju je srpski neprijatelji. Tad je pored mene poginuo naš suborac Kaćuba (1966. godište), a ja sam ranjen. Spletom okolnosti ranjen sam tako da i dan danas nosim krhotine granata u desnoj nozi, koje je teško odstraniti. Težak teren u na kojem su poginuli dobri momci pod čudnim okolnostima, naša linija je u zoru probijena, da bi se poslije ispostavilo da je netko sabotirao naše minsko polje, te su srpski tenkovi mogli neometano krenuti na nas. Ali to je sad druga priča, ostavimo je za povijest za sada. Moram i napomenuti jedno od stresnijih, žešćih bitaka koje sam doživio je u Širincima (Bijela Stijena) linija koja je u špici i bila je najdublje prema neprijateljskom redovima. Linija u kojoj su se vodile bitke praktički prsa u prsa.

P: Kako je išao dalje ratni put?

D: Sa svojom 108. brigadom prošao sam sva ratišta, kako istočne Slavonije, tako i Bosne i Hercegovine, da bi svoj ratni put završio s VRO “Oluja”, nakon toga se razdužujem i vraćam se civilnom životu. Prvi šok koji je uslijedio, kad sam se htio vratiti na svoje radno mjesto u Đuru Đaković (specijalna vozila) rečeno mi je da je moje mjesto popunjeno s drugim uposlenikom i da za mene za sada nema posla.

P: Nakon početnog razočarenja, što ste odlučili?

D: Smatrao sam da i dalje trebam doprinositi svojoj Domovini, kako u ratu tako i nakon rata, odlučio sam se za poduzetništvo, nisam htio uzeti vojnu mirovinu kao i mnogi drugi. Kupio sam rovokopač (tzv. kombinirka), među ostalim i prao grafite, odnosno skidao grafite s gradskih ulica koji su bili na nedoličnim mjestima, ili koji su bili nedolični. Zatim sam se “usosio” u ono u čemu sam i sada, hvatanje zmija.

P: Kako vam ide sada taj posao?

D: Puno problema je bilo s početka djelovanja i posla hvatanja zmija. Jer zmije su zakonom zaštićene u prirodi, naravno ja sam išao na pozive i dojave kad bi se zmije našle u privatnim objektima, kućama, trgovinama, riješio ljude problema prisutnosti zmija u njihovim prostorima. Međutim, država godinama nije pronašla način kako da mi plaća te usluge. Svi su obećavali da će iznaći to rješenje, svi redom, kako SDP-ove Vlade, tako i HDZ-ove. Bio sam prijavljen u svojem obrtu za hvatanje zmija “Suza Slavonije”, davao usluge mnogima, nitko nije iznašao način kako da mi se moje usluge plaćaju, a troškovi na moju prijavu u obrtu, i sam obrt su bili sve veće i veći, no i dalje nisam imao način naplate svojih usluga. I sad sam u problemu blokade obrta, i svojeg privatnog računa, jer je netko godinama bio nesposoban naći rješenje na koji način bi mogao svoje usluge naplaćivati.

P: Kako sada uopće funkcionirate?

D: Osnovao sam udrugu “Zmijolovac” i preko udruge sam našao model, odnosno mogućnost naplate svojih usluga hvatanja zmija na nepoželjnim mjestima i vraćanja u njihovo prirodno stanište. Patim se, jedini sam zmijolovac u Republici Hrvatskoj i kao takav pokrivam cijeli teritorij Hrvatske, zovu me iz svih krajeva, od Dubrovnika do Vukovara. I opet ponavljam, radim sve kako bih doprinosio svojoj državi, isto onako kako sam doprinosio u ratno vrijeme, na prvim linijama obrane. Želim doprinositi, a ne uzimati.

P: Vaš komentar na braniteljske mirovine?

D: Ne samo na braniteljske mirovine, na sve one koji imaju status branitelja, imam osjećaj da pola države ima status branitelja, a mirovine imaju mnogi oni koji ih ne zaslužuju ili čak oni koji nisu vidjeli prvu liniju obrane, možda sam na televiziji, i zbog toga me srce boli. Država treba zaposliti agente, u svakoj županiji po nekoliko agenata, specijaliziranih za provjeru ratnih puteva svih onih koji su u vojnim (ratnim) mirovinama, vjerujem da bi štošta našli neregularno. Ja jednostavno ne mogu uzimati od države, želim pomagati. Primjera radi, kad su bile poplave 2014. godine, sa svojim bagerom bio sam dežuran, svakodnevno radio na obrani i učvršćivanju nasipa kako ga voda ne bi probila, branio sam i tada kuće svojih sumještana, tako i svoju. Na općinskom vijeću načelnik općine je dao na raspravu kako i koliko, i na koji način da mi plate moje usluge koje sam odradio s bagerom. Kategorički sam odbio uopće tu raspravu i da me se bilo što plati jer sam smatrao to svojom ljudskom dužnošću.

P: Vaša poruka, općenito komentar na sve?

D: Vrlo jednostavno je, prvenstveno se obraćam svojim braniteljima, koji su zaista prošli strahote u obrani Domovine. Svoje probleme nastale ratom, kako psihičke, tako i fizičke, riješio sam isključivo radom, i samo radom, to toplo preporučujem svima. Isto tako i svim drugima, rad i samo rad, vjerujte mi plodove rada ćete početi ubirati, i bit ćete zadovoljniji i sretniji u životi, i na svim životnim poljima.

Autor: Mario Macan