ODALOVIĆ: ‘Dali smo sve što imamo’ – rečenica koju može izgovoriti samo onaj tko misli da su žrtve glupe

Na posljednjoj konferenciji Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih u Srbiji, svjedočili smo još jednom “remek-djelu” političke akrobacije kakvu je teško nadmašiti. Iako je neriješena sudbina nestalih osoba jedna od najtragičnijih posljedica ratova na prostoru bivše Jugoslavije, beogradske strukture ponovno su odigrale dobro poznatu predstavu: optuži drugoga za ono što godinama sam skrivaš.

Ovaj put, Hrvatsku i Kosovo optužuju za “političku manipulaciju procesima”, a onda – nevjerojatnom lakoćom – tvrde da Srbija “nema nikakvih ograničenja i blokada”. Iz koje su paštete sada iskočili?

Odalović: U Hrvatskoj su grobnice, mrtvačnice, arhivi… ali mi nismo krivi!

Veljko Odalović, predsjednik Komisije za nestale u Vladi Srbije, ustvrdio je da je Hrvatska ta koja politizira proces. Nije propustio dodati da je Srbija “transparentna”, iako upravo Beograd tri desetljeća skriva ključnu dokumentaciju JNA, paravojnih formacija i službi sigurnosti.

Odalović, čovjek koji je cijelu svoju karijeru usko vezan uz strukture Miloševićevog aparata, sada glumi moralni autoritet i pita se zašto Hrvatska “stalno nešto traži”.
No činjenice govore:

Srbija NIJE otvorila vojnu arhivu JNA, iako je upravo u njima najveći dio dokumenata o logorima, premještanjima tijela, naredbama i planiranim operacijama.

Srbija NIJE dostavila popise logoraša, iako je kroz logore na teritoriju Srbije prošlo više od 10.000 Hrvata. 

Srbija NIJE objasnila gdje su završile stotine ekshumiranih tijela koja su prevožena preko Dunava, što su potvrdili i svjedoci i forenzičari.

Pa tko onda “blokira proces”?

„27 registratora“ – farsa iz 2010. koja je skrivala političku optužnicu, a ne istinu o nestalima

Kada se Veljko Odalović danas hvali kako je Srbija „predala svu dokumentaciju koju ima”, zaboravlja spomenuti da je riječ o istoj onoj pošiljci iz 2010. godine u Vukovaru, u kojoj se umjesto ključnih dokumenata o nestalima našlo nešto sasvim drugo – kaznene prijave koje je JNA sastavljala kako bi kriminalizirala hrvatsku obranu. Među njima i prijava protiv dr. Vesne Bosanac, legendarne ravnateljice vukovarske bolnice. Hrvatska je tada tražila vojne zapovjedne lance, popise zatočenika, podatke o premještanju tijela i dokumente SDB-a o masovnim grobnicama. Umjesto toga, Srbija je dostavila fragmentirane papire bez ikakve operativne vrijednosti, uz politički motivirane optužnice kojima se pokušavalo zamagliti tko je bio agresor, a tko žrtva. Zato je i danas jasno da tih „27 registratora“ nije bilo ništa drugo nego farsa upakirana kao gesta suradnje – predstava iza koje je ostala šutnja o nestalima i još čvršće zatvoreni arhivi.

Istovremeno, Srbija uporno odbija dati: evidencije Vojne bolnice u Srijemskoj Mitrovici, dnevnike rada JNA u Vukovaru, Dalju, Borovu Selu i dokumente SDB-a o tajnim premještanjima masovnih grobnica.

Dakle, Srbija čuva sve, a proziva Hrvatsku.

Mirjana Miodrag Božin: “Međunarodna zajednica je slijepa i gluha”… osim kada Srbija treba pritisnuti druge

Predsjednica Koordinacije Mirjana Miodrag Božin iznijela je niz dramatičnih tvrdnji o “selektivnoj pravdi” i “nepravdama nad Srbima”. I ponovno – niti riječ o činjenicama da: Srbija 34 godine nije donijela Zakon o nestalima, Srbija i dalje taji podatke o masovnim grobnicama na svom teritoriju i Srbija nikada nije kaznila nalogodavce operacija u kojima su tijela prebacivana iz Hrvatske u Srbiju.

Ironično, pozivaju se na međunarodnu zajednicu koja je – kada je trebalo – jasno utvrdila tko je bio agresor.

Iz mrtvačnica izvlače brojke, ali ne izvlače vlastitu odgovornost

Božin navodi podatke o tijelima u mrtvačnicama u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, ali potpuno prešućuje najveći problem: sudbina onih koji su nestali u operacijama pod kontrolom JNA i paravojski pod srpskim zapovjedništvom.

Neka javno kaže:

Gdje su tijela zatočenika ubijenih u logorima u Begejcima, Stajićevu i Nišu?

Gdje su posmrtni ostaci nestalih iz Vukovara koji su dokumentirano prevezeni preko Dunava?

Gdje su masovne grobnice premještene nakon 1992.?

Ako Srbija “nema nikakvih blokada”, zašto odgovori 34 godine nisu isplivali na površinu?

Beograd se pravi žrtvom, dok arhivi skupljaju prašinu

Iako danas glume glas razuma, upravo su srpske političke i vojne strukture bile ključni kreatori sustavnog prikrivanja zločina. Hrvatska je ekshumirala, identificirala i vratila tisuće žrtava, dok Srbija i dalje zatvara svoje arhive, prebacuje odgovornost i licemjerno optužuje druge.

Srbija danas govori o nestalima – ali i dalje skriva istinu.
A kad istina bude otvorena, neće biti dovoljno velika pašteta iz koje će moći iskočiti i sakriti se.