Odbijam miriti se s vremenom ovim

Po čemu to poznajete danas kremu društva ovoga! I lijevu i desnu kremu našu.. po čemu to.. jednom je pjesnik jedan.. naroda velikog napisao ovo… »Ono što ne možete napipati to je za vas na milje daleko…. Ono što ne možete uhvatiti rukom zgrabiti, to za vas nikako ne postoji….Ono što ne možete izračunati, mislite, da nije istinito… Ono što ne možete mjeriti, što cijene nema za vas nema važnosti… A ono što ne možete pretvoriti u novac, mislite, da nema vrjednosti«. Društvena »aristokracija« ovog i onog vremena gotovo da nema ništa zajedničko s onom velikom skupinom, koja s pravom polaže pravo na ime »hrvatska država« ili ljudskije narod Hrvatski. S većinskom skupinom, nosioca križa. Golgote Hrvatske... Ne znam tko je od njih u vremenu velikome bio sa ZENGAMA.. tko je jednu jedinu noć noćio od njih s puškom u ruci.. na prilazu nekom od napadnutih gradova.. tko je od njih jedan jedini sat bio izložen čeliku dušmanina.. minutu jednu... Izložen, tko li je bio od njih?! Sekundu? I ovih nadobudnih mandatara. Tko li je od njih vidio smrt suborca svoga... U obrani onog što Domovina se zove?! Tko li je!? Ili makar podijelio trenutak straha.... Tko li je od njih Gazio vjetar bitaka... Dijelio radost.. onu radost istinsku.. pobjede.. tko li je od njih?! Recite mi?! Želio Hrvatsku državu?!!!! Svi su ti u godinama onim bili negdje vani.. na sigurnome. Gotovo nitko.. gotovo sigurno nitko od pretendenata na tron nije vojevao...

Pomireni unuci

Njima se ona desila.. desila neželjeno.. voljom većine.. buntom većine.. odlučnošću... Običnog malog hrvatskog čovjeka.. Razapetog.. onih što oduvjek nosili su križ nacije... Onih naoružanih krunicom oko vrata.. bez obzira je li su bili vjernici... Ili nevjernici... Unuci pomireni unuci svih griešnika hrvatskih.. domobrana, ustaša, partizana... Promašenih ideja.. pomireni unuci... Djeca sirotinjskih... radničko težačkih četvrti gradova i sela... Dušama Hrvatske.. utjelovljeno tijelo Puka... Države naše stvoreno... Napokon zahvaljujući njima uspostavljene... Koju ova neznatna skupina opet dijeli.. opet dijeli. Opet raščlanjuje.. plaši... A pitam ja vas kad to mi nismo bili u krizi!!!? Kad smo to mi iz krize izašli... A zahvaljujući krizi i državu smo dobili.. jer da nije bilo krize.. u toj bivšoj jugi.. da nije bilo inflacije.. da nije bilo degradacije, srbizacije i ponižavanja.. bili došlo do rata domovine???! Bili došlo do pomirbe Hrvata.. da nije bilo krize.. bili došlo do pobjede - naše... A bilo je puta.. bila je šansa.. izaći.. iz tih kriza.. sasvim.. imali smo uvjeta... Svladali smo gore od najgorega.. zaustavili neman rođenom krvlju.. rođene djece.. najboljima među nama... Ali »kremi vrag ne da mira«. Ono što tu skupinu sitnu zanima.. samo je mrtva priroda.. otisnuta na novčanici šuškavoj... Tu nema života.. stvarnog života.. tu nema drhtavih slojeva duševnosti.Puka.. Duše Garde hrvatske.. tamo nema. »Sve je Klasificirano.. Reducirano.. preporučeno.. isporučeno.. prodano.. postotizirano.. izračunato... I pitaš se zašto ti se srce u grudima steže? I pitaš se zašto neobjašnjiva bol koči sve životne pokrete garde hrvatske?! Mjesto žive prirode u kojoj je Bog stvorio ljude, okružuju te samo u dimu i truležu nakaze ljudske prirode gramzljive... Skup onih koji pokradoše Silvija Kranjčevića križ Golgotski... hrvatski »na golgoti se staro prelomilo drvo... pokradoše mu čavle i to je bilo prvo«… ALI SVE NA SVIJETU IMA SVOJU ULOGU… svoj zadatak.. pa tako i »krema« ova…

Elegantni naš svijet

Tako i taj mali »elegantni svjet« naš.. kako je to naš teško izreći.. ima svoje poslanje. Vjerojatno u onom Matošvom stihu.. o Hulji.. ili u onom i opet aktuelnom tako hrvatskom stihu.. »Hrvatsku mi moju objesiše i njeno se ime briše.. za račun kome? Htio bih rado govoriti o pravom smislu, koji ima ta naša »krema«Ljevodesna. Taj naš otmjeni život, koji ustvari ničeg s otmjenošću nema, koji tako je malo otmjen… Greziji od najgrezije stijene. Velebita... Jer i kamen velebitski taj.. dušu ima... Srca hrvatska otkucaj krije... A u njih ga nije.. nikada ga ni bilo nije... Ali sigurno je »to odlično društvo« odraz Stila vremena.. u kome stil dekadencije, hedonizma.. materjalizma. Egoizam.. pobjeđuje stvarne vrijednosti.. pobjeđuje čovjeka... Srećom odlika ratnika hrvatskih bila je i ostala boriti se u unaprijed izgubljenoj bitci. Pobijediti u nemogućoj situaciji.. oni i nisu svjesni da je njihovo poslanje.. mobilizacija puka hrvatskoga. Stoga odbijam miriti se s vremenom ovim. Stoga odbijam svako tumačenje vremena našeg.. koje ne ističe pozitivno značenje, koje skriveno je ispod sadašnje dominacije »elita«, kao i svako tumačenje koje prihvaća tu dominaciju podjela Hrvata, bez ikakvog drhtaja, od užasa. Svaka je sudbina dramatična i tragična ako se ide do njenog dna... Onaj koji nije osjetio, kako mu pod rukom, podrhtava opasnost vremena.. nije došao do srži sudbine… Taj sigurno nije bio Garda Hrvatska.. buran i žestok ustanik.. neukrotiv i nedvosmislen u naumu svome. Koji doveo nas je do Slobode. On je u imenu hrvatskome nezaobilazan. Jedini put prema mogućem dobru! On je ovdje ogroman. Nadvio se iznad našeg vremena.. iznad svih hrvatskih podjela.. iznad prljavština.. svijeta. Interesa elita. Iznad tih dezerterčića što kremu naroda hinje. Nedvojbeni znak postojanja Domovine. Pobjednički luk, koji danas sliči na Giljotinu i vješala. Ali postoji. Činjenica je. Suveren je. Premda u to sumnja.. premda u to slabo vjeruje.. treba samo taj ideal.. ideal Garde hrvatske preobratiti u stvarnost...

Strofa s Gradine

Nije li to bilo ono što se htjelo?! Ono što htjele su te bojne i brigade? Da se prosječni hrvatski čovjek osjeti gospodar sama sebe i svoga života? Zar to nije bila težnja branitelja? Na to ima pravo.. jer on je tlo domovine na kome se odigrava povijest svakog hrvatskog razdoblja… Pa i ovog našeg. Država kao i zemlja nikad nije dobijala svoju hranu s visova.. nego iz dolina.. iz mnoštva.. iz prosječne društvene visine.. a ne s vrhova društva.. nikad iz elite.
Blago rodu Hrvatskome.. blago mojoj domovini.. za spas njezin i slobodu sve su dali njeni sini.... kazao je davno poludjeli onaj sin domovine Harambašić… Ali ima i ona gardijska s lice Gradine.. nekad ludnice urezana strofa.. Oću da budem za sebe lud.. da mogu ići bilo kud.. jesti ću zemlju i piti ću kiše jednom hrvatskom čoviku Hrvatska slobodna je dovoljna ne treba od toga ništa više.