Odbio je skinuti krunicu pa su mu izvadili srce

Zločin je uključivao brutalnosti poput vađenja srca zapovjedniku Rajiću, što svjedoci ističu kao znak ekstremne okrutnosti i simboličnog poniženja. Ovaj čin stvorio je nepovratno nepovjerenje i bio jedan od ključnih okidača kasnijeg rata. Od prijeratnih 231 Hrvata Dusine danas u selu ne živi nijedan

Napisao: Nikola Šimić Tonin

Zapovjednik HVO-a Zvonko Rajić ubijen je 26. siječnja 1993. u selu Dusina, nakon što je ranjen i zarobljen. Prema svjedočenjima, odbio je skinuti krunicu, a neki očevici svjedoče da su mu nakon smrti izvadili srce.
Ubojstvo se pripisuje pripadnicima Sedme muslimanske brigade Armije BiH, konkretno Drugom bataljunu, čijim je zapovjednikom bio Šerif Patković.
Dusina nije izoliran incident. Prezime Alispahić, koje se pojavljuje u iskazima preživjelih svjedoka, kasnije se pojavljuje i na američkoj crnoj listi nakon 11. rujna 2001., zbog poveznica s Osamom bin Ladenom.

Sedma muslimanska brigada

Postavlja se legitimno pitanje: možemo li ozbiljno tvrditi da mudžahedini u BiH nisu imali ideološki, logistički i financijski patronat istih struktura koje je Zapad kasnije raskrinkao kao terorističke?
Sedma muslimanska brigada bila je prva postrojba Armije BiH koja se javno deklarirala kao džihadistička formacija. To više nije bila multietnička, „građanska“ vojska. U Dusini se pojavljuju mudžahedini koji su ideološki, kulturološki i simbolički jasno profilirani. Novi obrasci odijevanja, brada, ratnih pjesama i što je ključno, novi obrasci postupanja prema zarobljenicima.
O tome su kasnije govorili i pojedini Alijini suradnici, otvoreno optužujući vrh Armije BiH za islamizaciju vojske. Unatoč tome, Sedma brigada dočekala je kraj rata amnestirana, nagrađena i slavljenja sa zlatnim ljiljanima i srebrnim štitovima. Danas su mnogi njezini pripadnici korisnici proračuna koji pune i Hrvati i Srbi i Bošnjaci koji se protive islamističkoj ideologiji u BiH.
Međunarodna zajednica nikada nije pokazala stvarni interes za Dusinu. Posebno ne Haaški sud. Zašto?
Zato što Dusina ruši temeljnu, pojednostavljenu tezu o hrvatskoj isključivoj krivnji i navodnom prvom napadu. Zločin u Dusini dogodio se već u siječnju 1993., prije eskalacije hrvatsko-bošnjačkog rata i daleko prije vremenskog okvira u kojem se konstruira UZP.

Koji su to bošnjački gradovi etnički očišćeni od strane HVO-a u središnjoj Bosni? Travnik? Fojnica? Bugojno? Koji su to logori HVO-a u srednjoj Bosni u koje su zatvarane tisuće Bošnjaka? Koliko je Bošnjaka završilo u takvim logorima i gdje su presude?
Suprotno tome, logori Armije BiH za Hrvate i Srbe u Konjicu, Bugojnu, Jablanici i drugdje, uključujući silovanja ostali su pravno gotovo netaknuti. Presude ne postoje ili su minimalne.
U Dusini je 26. siječnja 1993. ubijeno deset civila: devet Hrvata i jedan Srbin koji se sa suprugom sklonio u selo. Napad je izvela Sedma muslimanska brigada, sastavljena većinom od prognanika iz banjolučke i prijedorske regije.
Zločin je uključivao brutalnosti poput vađenja srca zapovjedniku Rajiću, što svjedoci ističu kao znak ekstremne okrutnosti i simboličnog poniženja. Ovaj čin stvorio je nepovratno nepovjerenje i bio jedan od ključnih okidača kasnijeg rata. Od prijeratnih 231 Hrvata Dusine danas u selu ne živi nijedan.
Što razlikuje teroristički napad na New York 11. rujna 2001. i napad na Dusinu 1993.? Na površini, sve. U suštini, gotovo ništa. I jedan i drugi zločin počinjeni su u ime džihada, uz povike džihada, iz iste ideološke matrice.
Razlika je samo u reakciji svijeta. New York je istražen. Dusina je prešućena.
Zašto? Zato što je u Dusini zločin počinila europska vojska jedne međunarodno priznate države, ali s džihadističkim manirama. Ne došljaci s Istoka, nego „naši“, domaći momci. I upravo zato istina o Dusini još uvijek smeta.