“Operacija, kemoterapija, zračenje… Ništa me nije slomilo kao perika”

Željka Brekalo Glavinić iz Koprivnice ima 53 godine i sama za sebe kaže da je živi dokaz da prevencija spašava život. Kad ju upoznate, prvo što kod nje primijetite nije priča o teškoj bolesti s kojom se pred koju godinu mučila, nego njen pozitivan stav i osmijeh. Prije tri godine, 6. studenoga, na rutinskom sistematskom pregledu otkrila je da ima karcinom dojke.

– Ja sam braniteljica i redovito idem na sistematske preglede jer smo mi, branitelji, rizična skupina. Na mamografiji se nije vidjelo ništa, ali ultrazvuk je pokazao nešto sitno od 7,5 milimetara. Sitno, ali dovoljno da me pošteno prodrma – prisjetila se Željka. Tog dana kad joj je priopćena dijagnoza sjeća se kao da je bio jučer.

‘Idemo dalje’

– Doktorica mi je rekla: Željka, imaš karcinom. Ja sam joj samo odgovorila: Dobro, i što sad dalje? Ona veli: Pa čula si me? A ja kažem: Jesam, ali što hoćete, da vrištim? Neću. Idemo dalje – ispričala nam je Željka i krenula redom kako su joj liječnici savjetovali; na punkciju, operaciju, kemoterapiju, zračenje.

– Bilo je svega, ali ja sam pozitivac. Uvijek sam bila. Nosi me humor. Kad sam prvi put došla na kemoterapiju, rekla sam sestrama došla sam na bevandu, a one su mi odgovorile da neće biti bevanda, nego gemišt. Rekla sam, dobro, prodano – ispričala je te dodala da je uz pomoć šale i pozitive prolazila ono kroz što mnoge žene tek godinama kasnije uspiju proći, a to je prihvaćanje.

– Znate što me stvarno slomilo? Perika. Ja sam imala tisuću frizura, sve boje svijeta, nikad mi to nije bio problem. A onda sam stala pred ogledalo i shvatila. To je bio taj jedini vanjski znak da sam bolesna. Kad sam je prvi put vidjela, počela sam plakati. Onako, pošteno. Ali to je trajalo taj dan i gotovo. Isplakala sam se i idemo dalje – dodala je.

I dalje na terapiji

Danas Željka još uvijek pije svoju terapiju, tablete koje mora uzimati pet godina nakon zračenja. Od siječnja je i članica koprivničke Udruge žena Nada.

– Žao mi je što se nisam ranije priključila. Željka (Zetović op. a.) me zove već dvije godine. Mislila sam da će to biti neko tužno pričanje o bolesti, a tamo me svaki put dočeka fešta, smijeh, druženje i u tom smijehu ima više ljekovitosti nego u ijednoj tableti – rekla je. Zanimalo ju je, naravno, zbog čega je upravo nju snašla ta opaka bolest. Kao braniteljica, pitala je i liječnike ima li to možda veze s ratom.

– Rekli su mi da ima. Bila sam u Slavoniji i danas se vidi da puno nas koji smo bili tamo ima razne oblike raka. To ne nestaje s vremenom, ali ne dam se. Preživjela sam rat, preživjela sam i rak – naglasila je. Njenu dijagnozu teže su od nje same prihvatili njen suprug i dvije odrasle kćeri, zbog kojih se najviše zabrinula.

– Bilo me strah zbog njih, da ne bude genetski. Ali, hvala Bogu, nije. Sad samo želim da žive, da se smiju i da idu redovito na preglede. A sebi sam rekla da me 7,5 milimetara neće zaustaviti. Ja još imam planove. Učila sam nedugo engleski i završila prvi stupanj. Sad hoću ići dalje. Premlada sam da umrem – zaključila je na kraju Željka.