Ovo je jedan od glavnih razloga zašto Dinamo ovako izgleda! U Maksimiru su napravili veliku pogrešku

Po njima se vidi da više nemaju poticaja, koji je nužan za daljnji iskorak...

Bez igre, bez ideje, bez energije, bez zajedništva.

Dinamo je u Beču pao bez elemenata koji su ga krasili protekle tri sezone. I koji su, nastavno na kvalitetu i balans kadra, rezultirali najljepšim epizodama "plave" povijesti. Ono što se, međutim, vidjelo protiv Rapida, sugerira da oni koji su trebali, nisu detektirali stanje svlačionice ovoga ljeta. Stoga se sve više ne doima da su Šerif ili Rijeka logične i periodične crne točke, nego su utakmice protiv Osijeka i Genka izuzeci, iznimke koje potvrđuju pravilo. I to bazično pravilo da je harmonija u svlačionici ključna točka stvaranja ili ponavljanja dobrog.

Dinamova Uprava ima silnu potrebu likovati nakon svakog dobrog rezultata, baveći se ponajviše "hejterima" i "nerealnim novinarima", uspoređujući sve s Osijekom i Hajdukom, kojima je određeni dio klupskog vodstva opterećen. Baš kao i svakim slovom u novinama.

Da su djelić te energije utrošili u kadroviranje "plave" svlačionice ovoga ljeta, vjerojatno ni danas ne bi čitali napise koji im silno žderu živce. No, za te su si tekstove sami krivi. A ti su tekstovi čak i preblagi u odnosu na elementarne stvari koje su jasne svakome s osnovama logike. Života i nogometa.

U protekle tri sezone, naime, Dinamo je podizao ljestvicu kvalitete te je uz odličnu sinergiju svlačionice skidao prokletstva i postavljao nove, visoke standarde. Pritom je stvarao lepezu igrača za koje je smatrao da će visoko kotirati na europskom tržištu. Zbog kraja jedne faze logično je bilo da će te artikle dobro unovčiti, pritom otvarajući prostor novim vedetama, spremnima da preuzmu ulogu nositelja igre. Za klub koji živi od prodaje to je bilo i očekivano. Nakon tri eurosezone iz snova bilo bi i kontraproduktivno ostavljati igrače koji su se zasitili i pred koje je bilo nemoguće postavljati nove izazove putem kojih bi oni rasli.

Livaković, Petković i Oršić, ujedno i reprezentativci, logično su stavljeni u izlog.

No, tri mjeseca potom Livaković, Petković i Oršić i dalje su tu. A više nema Jakića, Majera i Gvardiola.

Pogreška? Apsolutno. Jer, i po njima se vidi da više nemaju poticaja, koji je nužan za daljnji iskorak, što se najviše vidi na Livakoviću, a na Petkoviću već dulje vrijeme. Oršić je doživio inozemstvo i vratio se s 28, posloženog života, s idejom da ako nema neke sile ili ludog poziva izvana, čak i ostane u Maksimiru trajno.