OŽUJAK 1991. GODINE - REŽIRANI "IZBJEG" SRBA IZ ISTOČNE SLAVONIJE NA LIJEVU (VOJVOĐANSKU) OBALU DUNAVA

Nakon prikazivanja propagandnog filma Informativne službe SSNO (Saveznog sekretarijata za narodnu obranu) 25. siječnja 1991. godine o "tajnom naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a u Hrvatskoj" (s namjerom "rušenja ustavnog poretka" i "počinjenja zločina protiv JNA i njezinih oficira") - što je u javnosti ostalo upamćeno kao "afera Špegelj", Srbija i vojni vrh su poduzeli niz aktivnosti kako bi vojska preuzela vlast u državi.

 Najprije su prvih dana ožujka (od 5. nadalje) poduzete aktivnosti na režiranom "izbjegu" Srba iz istočne Slavonije na lijevu obalu Dunava, kako bi se dokazala njihova "ugroženost".

 Najveći priljev "izbjeglica" zabilježen je u općini Bač, u jugozapadnoj Bačkoj, gdje ih je u nekoliko dana na okolne salaše, čuvarnice nasipa i u stanove poduzeća Dunav - Tise - Dunav u kojima su boravili zaposlenici (čuvari kanala), stiglo između 200 i 300. Na lijevoj obali rijeke čekali su ih sendviči, čaj i kava i organiziran prijevoz kojim su po unaprijed utvrđenom planu (na temelju popisa) odvoženi kod svojih domaćina. Operacija je provedena preko Civilne zaštite - ali tako što su selektivno angažirani samo Srbi i pripadnici manjina koji su bili potpuno lojalni tadašnjim vlastima i Slobodanu Miloševiću.

 U isto vrijeme kroz podunavska sela u općini Bač (Bačko Novo Selo, Vajska, Bođani) 5. ožujka je protjeran policijski oklopni transporter zbog čega se uplašeno domaće stanovništvo zatvaralo u kuće ne znajući što se događa. Srbijanska propaganda je pokušala putem medija uvjeriti javnost kako "Srbi beže iz Hrvatske jer su tamo vitalno ugroženi", a izmišljale su se i razne priče o "masovnim pogromima" (ubojstvima, paljevinama kuća, teškim premlaćivanjima i sl.). No, ipak, sve je to bilo kratkog daha, jer još uvijek nije postojao potreban naboj kako bi se stvorilo ozračje koje bi opravdalo oružanu intervenciju Srbije i "JNA" u Hrvatskoj.

 Već negdje sredinom ožujka, najveći dio "izbjeglih" Srba vratio se u Hrvatsku svojim kućama, mnogi od njih naoružani "radi odbrane svojih kuća i porodica". Taj je povratak ubrzala činjenica da nije uspjelo uvođenje izvanrednog stanja o čemu je trebala odlučiti "Vrhovna komanda Oružanih snaga" (sastavljena od članova Predsjedništva SFRJ i vojnog vrha JNA) na svojoj sjednici održanoj u ratnom bunkeru na Topčideru (Beograd) 12., 14. i 15. ožujka. Trebao je to ustvari biti uvod u vojni puč nakon čega bi Srbija i JNA preuzeli vlast u zemlji i obračunali se s Hrvatskom, Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom ako te republike ne bi mirno prihvatile ovo rješenje. Prevagu je odnio glas Srbina koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu, Bogića Bogićevića. On nije htio glasovati u korist uvođenja izvanrednog stanja i povećanje bojeve gotovosti JNA, svjestan da bi takva odluka značila okupaciju Jugoslavije s nesagledivim posljedicama.

 Nakon što srpske "izbjeglice" odlaze sa salaša, na tim ih mjestima zamjenjuju četničke paravojne skupine koje sa sobom donose velike količine oružja, streljiva, bombi i drugog ratnog materijala. Slijedi njihovo prebacivanje na hrvatsku obalu rijeke gdje služe kao pojačanja na srpskim barikadama koje se na vukovarsko-borovskom području postavljaju od 1. travnja te 1991. godine nadalje. Jedna od glavnih baza na području općine Bač je bila na salašu br. 29., na području sela Bođani, u vlasništvu samozvanog četničkog vojvode Milete Jergića.  

 

Zlatko Pinter/PDN

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge hrvatskih branitelja RH / Portal Dnevnih Novosti.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.