Partizanski dokumenti pobijaju tvrdnje o oružanom otporu franjevaca

Prof. dr. sc. Ivica Šarac: Dokazi o nepostojanju otpora širokobrijeških franjevaca

Ponovno se u javnosti raspravlja o partizanskim likvidacijama širokobrijeških franjevaca početkom veljače 1945. godine. Nedavne izjave Vjere Andrijić, partizanke i počasne gošće inauguracije predsjednika Milanovića, izazvale su brojne reakcije. Tvrdnje da su "popovi pucali iz crkve" podsjetile su na slične izjave bivšeg predsjednika Ive Josipovića, koji je franjevce optužio za pružanje oružanog otpora, čime bi, prema njemu, postali "legitimna meta" vojnih djelovanja, prenosi Narod.hr

Likvidacija franjevaca 07. veljače 1945.

Dana 07. veljače 1945. godine dogodila se likvidacija širokobrijeških franjevaca od strane partizana. Taj dan označava jedan od najtežih zločina počinjenih nad katoličkim klerom u Drugom svjetskom ratu na području Hercegovine. Franjevci su likvidirani pod optužbom da su pružali oružani otpor, iako povijesni izvori pokazuju da takvih dokaza nema. Tijela dvanaestorice franjevaca su spaljena, a svi su imali prostrjelne rane u zatiljku.

Dokumentirani dokazi

Povijesni izvori, uključujući partizanske dokumente, demantiraju takve tvrdnje. Njemačke i kasnije partizanske jedinice koristile su samostan na Širokom Brijegu u vojne svrhe, unatoč protivljenju franjevačke zajednice. No, nigdje u službenim partizanskim izvješćima iz veljače 1945. ne postoji zapis o sudjelovanju franjevaca u borbama.

Ključni dokumenti iz Vojnog arhiva u Beogradu, poput "Operacijskog dnevnika Štaba VIII. udarnog korpusa" i izvješća 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade, ne sadržavaju nikakve podatke o naoružanim franjevcima. Izvješće 3. bataljuna detaljno popisuje gubitke, zarobljenike i zaplijenjeno oružje, ali ni riječi o borbi s franjevcima. Teško je zamisliti da bi takav događaj bio izostavljen iz službenih vojnih dokumenata da je doista do njega došlo.

Svjedočanstva partizana

Iskazi samih partizana potvrđuju da franjevci nisu pružali otpor. Pripadnik 11. dalmatinske brigade, P. Prcela, svjedočio je o zapovijedi nadređenih kojom su partizani dobili "slobodne ruke" za tri dana, "ubijati sve što se nađe u samom mjestu, uključivši starce, žene i djecu". Slične tvrdnje iznijeli su pripadnici 12. dalmatinske brigade, potvrđujući da su vojnici imali dopuštenje za likvidacije. Partizan I.Z. iz Jasenica kod Omiša opisao je dolazak u samostan, gdje su franjevci i đaci bili "na smrt preplašeni".

Partizanski oficir J.V. iz Šibenika priznao je počinjenje zločina nad franjevcima, a svjedoci su zabilježili da su tijela dvanaestorice franjevaca pronađena spaljena, s metkom u zatiljku.

Svjedočanstva civila

Dodatno, brojne izjave civila i bivših đaka franjevačke gimnazije, objavljene u knjizi "Svjedočanstva o ubijenoj gimnaziji" (Mostar, 2024.), govore o sklanjanju franjevaca i civila u podrum samostana i druga skloništa tijekom borbi. Nakon ulaska partizana, svi su pod prijetnjama odvedeni u zbornicu, odakle su franjevci kasnije odvođeni na likvidaciju.

Sve dostupne povijesne činjenice upućuju na to da širokobriješki franjevci nisu pružali oružani otpor, već su bili žrtve partizanskih zločina koji do danas nisu procesuirani. Dokazi iz partizanskih dokumenata, iskazi bivših partizana i svjedočanstva civila jasno pobijaju tvrdnje poput onih koje su nedavno iznijete u javnosti. Unatoč tome, odgovornost za ta djela i dalje ostaje neprocesuirana.