‘PONOĆNI ČEKIĆ‘ Otvorili su varkom, u zraku je bilo 125 letjelica, 7 aviona B-2 neprimjetno je došlo do Irana. A onda je prvi udar došao - s mora
U noći između subote i nedjelje, dok su oči svijeta bile usmjerene prema Pacifiku, američka vojska tiho je izvela jednu od najsofisticiranijih vojnih operacija u posljednjem desetljeću. Pod kodnim imenom Operation Midnight Hammer, Sjedinjene Američke Države izvele su zračne udare na tri ključna nuklearna postrojenja u Iranu – Fordow, Natanz i Isfahan. Cilj: uništenje iranskih kapaciteta za obogaćivanje uranija, a time i za potencijalnu izradu nuklearnog oružja. No, ono što ovu operaciju čini gotovo filmskom jest način na koji je izvedena.
Operacija je započela složenim manevrom čiji je cilj bio zavarati i medije i neprijatelja. Dio bombardera B-2 Spirit poletio je iz zračne baze u saveznoj državi Missouri i uputio se prema Pacifiku, što je izazvalo lavinu špekulacija da se američke snage spremaju uključiti u izraelski rat protiv Irana s položaja u blizini Guama. Međutim, to je bila tek vješto osmišljena varka. Prava akcija odvijala se u suprotnom smjeru.
Sedam gotovo nevidljivih B-2 bombardera poletjelo je na istok, preko Atlantika. Bez buke, s minimalnim komunikacijama i uz više nadopunjavanja gorivom u zraku, prošli su neopaženo kroz europski i bliskoistočni zračni prostor. Podršku im je pružalo više od 125 američkih letjelica, uključujući izviđačke dronove, borbene avione i elektroničku zaštitu. Cijeli niz radnji bio je usklađen u sekundu, kako bi se zadržao element iznenađenja i osigurao neometan prolaz prema iranskom teritoriju, prenosi TWZ.
Foto: B-2 Stealth Bomber
Središnji trenutak operacije dogodio se u ranim jutarnjim satima. U 2:10 ujutro, vodeći bombarder ispušta prvu od ukupno 14 GBU-57/B „Massive Ordnance Penetrator“ bombi, takozvanih "bunker buster" projektila, težine 13.600 kilograma. Ove bombe, sposobne probiti do 60 metara betona ili 200 metara zemlje, bile su namijenjene za gađanje duboko ukopanog postrojenja u Fordowu, koje se nalazi ispod planinskog masiva.
Snažna podrška iz mora
Dok su B-2 bombarderi bili na putu prema duboko ukopanim objektima Fordowa i Natanza, operacija je dobila i snažnu pomorsku podršku. Samo nekoliko trenutaka prije nego što su bombarderi ušli u iranski zračni prostor, američka podmornica iz klase Ohio, skrivena u Arapskom moru, lansirala je više od dvadeset Tomahawk krstarećih raketa prema nuklearnom postrojenju u Isfahanu. Riječ je o preciznim projektilima dugog dometa koji lete nisko iznad tla kako bi izbjegli radare, a mogli su pogoditi cilj gotovo istovremeno kad i bombe koje su padale iz zraka.
Satelitske snimke Fordowa
Ovo je bilo ključno za taktiku iznenađenja. Dok su oči bile uprte prema nebu, prvi udar došao je iz mora. Riječ je o podmornicama koje su poznate po izuzetnoj sposobnosti prikrivenog djelovanja, jedinima u američkoj mornarici koje mogu lansirati toliki broj projektila odjednom. Pentagon nije potvrdio o kojoj se točno podmornici radilo, no s obzirom na broj lansiranih projektila, gotovo je sigurno riječ o nuklearnoj podmornici tipa SSGN klase Ohio, a koja umjesto balističkih projektla ispaljuje krstareće (mnogi spekuliraju da je u pitanju USS Georgia).
Potpuni izostanak obrane
Napad na Isfahan imao je dvostruki cilj: uništiti nadzemnu infrastrukturu vezanu uz nuklearni program i dodatno zbuniti iransku obranu. Sinkronizacijom morskog i zračnog udara omogućeno je da projektili s mora stignu gotovo istovremeno s “bunker buster” bombama koje su padale na druge mete, čime se zadržao element iznenađenja u cijeloj operaciji.
Američki dužnosnici istaknuli su kako je taj dio operacije bio precizno isplaniran do najsitnijeg detalja, s ciljem da se iranski radari zbune i ne prepoznaju što se događa. Bombarderima je tako omogućen siguran prolaz do ciljeva, bez opasnosti od otkrivanja. U isto vrijeme, američke snage koristile su elektroničko ometanje i specijalizirane projektile za gađanje radarskih sustava, kako bi u potpunosti neutralizirale moguću protuzračnu obranu.
Satelitske snimke Isfahana
Zaštitu glavne udarne skupine činile su letjelice četvrte i pete generacije, koje su izvodile protuelektroničke mjere, slale mamce i, kako Pentagon navodi, ispaljivale visokobrzinske projektile za suzbijanje neprijateljske protuzračne obrane. Pretpostavlja se da je riječ o AGM-88E AARGM raketama, posebno dizajniranima za uništavanje radarskih sustava.
Zanimljivo je da se tijekom cijele operacije, koja je uključivala više od 125 američkih letjelica i podmorskih napada, iranska obrana uopće nije oglasila. Nijedan projektil nije ispaljen, nijedan borbeni avion nije poletio, a njihovi sustavi protuzračne obrane, uključujući one oko strateški važnih objekata, ostali su nijemi. Prema američkim dužnosnicima, čini se da iranski radari naprosto nisu ni primijetili što se događa.
Ovaj izostanak bilo kakve reakcije dodatno potvrđuje koliko je operacija bila pažljivo planirana i tajnovito izvedena. Dok su njihovi sustavi pokušavali shvatiti je li riječ o stvarnom napadu ili još jednoj vježbi, američke snage već su bile na izlasku iz zemlje. Pentagon je poslije objavio da nijedan avion nije pogođen i da su svi ciljevi uspješno napadnuti.
Prve satelitske snimke Maxar Technologiesa pokazuju velike kratere na planinskom vrhu iznad Fordowa, što ukazuje da su bombe doista pogodile cilj. Ipak, još nije poznato koliko su duboko prodrle u podzemne tunele i koliko je štete naneseno nuklearnim postrojenjima.
Pentagon je operaciju opisao kao preciznu i jasno ograničenu – bez namjere širenja sukoba. Predsjednik Donald Trump i ministar obrane Pete Hegseth poručili su da cilj nije bio rušenje režima u Teheranu, već isključivo onemogućavanje razvoja iranskog nuklearnog oružja. “Poruka je jasna – Iran neće imati nuklearne kapacitete,” rekao je Hegseth, naglašavajući da je riječ o odlučnom, ali kontroliranom odgovoru.
Teheran bez odgovora, ali prijetnje ostaju
Iako američka administracija naglašava da je operacija bila jednokratna i usmjerena isključivo na uništavanje iranskih nuklearnih kapaciteta, stanje na terenu sugerira da bi posljedice mogle biti dugotrajnije i ozbiljnije.
U slučaju daljnjeg američkog uključivanja u sukobe na Bliskom istoku, Iranska revolucionarna garda mogla bi aktivirati prijateljske oružane skupine u Iraku, Siriji i Jemenu, koje su već ranije izvodile napade na američke ciljeve u regiji. Iako je Hezbollah godinama bio najvažniji iranski saveznik, njegov utjecaj znatno je oslabljen nakon ponovljenih izraelskih udara. Zato se sada sve više govori o mogućem jačanju napada iz Jemena, odakle djeluju iranski saveznici Huti.
Napad na Tel Aviv
Američki vojni analitičari procjenjuju da Iran, svjestan da ne može vojno nadjačati SAD i Izrael, sve više naginje strategiji rata iscrpljivanja, taktici dugotrajnog i niskointenzivnog sukoba s ciljem nanošenja političke i ekonomske štete protivniku. To je upravo onaj scenarij koji je američki predsjednik Trump tijekom svojeg mandata nastojao izbjeći, prenosi BBC.
Savršeno izvedena operacija, ali posljedice tek slijede
Jedno je sigurno: Operation Midnight Hammer bila je vojna operacija izvedena s nevjerojatnom preciznošću, tajnošću i koordinacijom. U svega 25 minuta pogođena su tri ključna nuklearna postrojenja u Iranu, a pritom nije ispaljen nijedan metak na američke snage. Iranska protuzračna obrana, bilo da je zakazala ili bila iznenađena, nije ni pokušala reagirati. Američki bombarderi i rakete doslovno su “ušli i izašli” bez otpora, dok je Iran ostao nijem pred najvećim izravnim udarom na svoj nuklearni program u povijesti.
No, upravo tu leži najveća opasnost. Iako je operacija s vojnog aspekta bila gotovo savršena, njezine dugoročne posljedice tek se počinju nazirati. U regiji u kojoj svaka iskra može izazvati požar, pitanje je trenutka hoće li se američka odlučnost pretvoriti u novu fazu sukoba – ili u prijelomni trenutak koji će prisiliti obje strane na diplomatski put.
