Potresno svjedočanstvo o zločinu u Voćinu
Zoro Zoran Filipović: KULTURA SJEĆANJA;VOĆIN 17.12.1991.
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ odnosi se na masakr u selu Voćin, Zapadna Slavonija, nedaleko grada Slatine, koji se dogodio 12. i 13. prosinca 1991. godine, u kojemu su srpske paravojne snage, tijekom svojega povlačenja iz sela, ubile 47 njegovih Hrvatskih žitelja. Ja sam u Voćin, zajedno s Hrvatskom vojskom, ušao u rano jutro 16. prosinca 1991. godine:
“Danas smo ponovo išli u Voćin. Otkrivena je još jedna masovna grobnica, u polju prije ulaza u selo. Viktor Supan, otac jedne od žrtava koje su tu pokopane, Vlade Supana, devetnaestogodišnjeg mladića, govori kako su ubijeni.
Doveli su ih, njih četvoricu, na tu livadu izvan sela i dali im ašove da sebi iskopaju grob. Iskopali su tu rupu. Kada su završili s poslom, ubili su ih jednog po jednog i bacili unutra.
Na mjestu gdje su ubijeni, petnaestak metara od rupe, smrznuti crveni potočić, krv ubijenih. Zemlja je smrznuta i tvrda i nije je lako kopati. Momci se stalno izmjenjuju na tom poslu. Već je na tridesetak centimetara od površine iz zemlje izronila lijeva noga jedne od žrtava. Onda je otkopana i ruka. Žrtva je bila krupna. Na nogama je imao gumene čizme, a na sebi plavo radničko odijelo.
To je moj Vlado, rekao je Viktor Supan.
Stajao je poviše ljudi koji su otkopavali. Nije više ništa rekao. Stajao je nijem i gledao kako mu se iz zemlje pomalja sin devetnaestogodišnjak. Oči su mu bile suhe, crvene i natečene. I suze su mu presušile poslije svih tih dana plakanja. Momci koji kopaju izmjenjuju se na poslu. Svako malo jedan od njih otrči i nestane u grmlju. Povraća.
Kako se koja žrtva otkapa, prenese se na deku i odnese na kamion, onaj isti koji je i jučer vozio. Otkopane su četiri žrtve. Identificirali su ih kao Gorana Salača, Dragu Ivankovića, Ivicu Bona i Vladu Supana.
Oca Viktora smo našim autom odvezli njegovoj kući. U blizini njegove kuće dva mrtva četnika. Nisu se htjeli predati pa su dečki na njih bacili ručnu granatu. Ostali su na mjestu mrtvi. Osim što su to i bili, oni su i izgledali kao četnici. Imali su duge brade i njihovu omiljenu alatku – noževe. I ovako mrtvih ih se čovjek gadio.“
NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!
Tekst i fotografije: Zoran Filipović Zoro
