Priopćenje Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara

Kao članovi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara imamo potrebu te smatramo da nam je i dužnost oglasiti se ovim putem oko novonastalih događaja u našem gradu.
Dakle, duboko uznemireni, bijesni i iznad svega razočarani skorašnjim događajima između mladih osoba, stanovnika grada heroja, osjećamo potrebu te veliku dužnost, a povrh svega pravo reći kako se za ovo mi branitelji nismo borili i ginuli!
Laži, insinuacije i podmetanje krivnje putem "naših" medija nećemo trpjeti. Sve ove novonastale situacije nećemo dozvoliti ni tolerirati, jer kako nismo ni u jesen 1991., tako nećemo niti u proljeće 2020. godine!
Naime, ISTINA je da su takozvane navijačke skupine srpskog nogometnog kluba sebi dale za pravo i odriješene ruke da mladu obitelj, odnosno čovjeka sa ženom i djetetom pored sebe verbalno napadaju, prijete i sl., a sve zbog toga što netko u hrvatskome gradu, na hrvatskome tlu, veliča hrvatski klub i hrvatska obilježja!
Nije li to sramotno? Nije li sramotno da mladi u gradu, koji ne samo zemljopisno nego i svom svojom žrtvom pripada državi Hrvatskoj, ne smiju voljeti svoju Domovinu i veličati istu, ne smiju voljeti hrvatski nogometni klub, ne smiju slobodno prošetati gradom sa svojom obitelji?
Svima nam je već dobro poznato da se navijači različitih klubova međusobno provociraju, tuku i sl., je li to normalno ili nije oduvijek se postavljalo pitanje. No ovo je nešto što ide puno dublje od toga! Postoji li grad u hrvatskoj gdje djeca i mladi moraju razmisliti smiju li slobodno izaći i prošetati ulicom, pritom noseći majicu sa amblemom nekog hrvatskog kluba te na kraju ako se i odvaže na to, mogu biti napadnuti, provocirani, pretučeni?
Odgovor na pitanje postoji li takav grad, je tužan ali istinit, POSTOJI! Postoji samo jedan takav grad u ovoj našoj Državi! Vukovar, divan, ali tužan grad, grad koji je u obrani te naše divne Domovine dao već preveliku žrtvu, grad u kojem je krv tekla kao rijeka, grad u kojem i nakon svega toga naša djeca nisu sigurna, jer prekriveni „agresor“ i dalje napada nekim drugim „oružjem“ i dalje nam remeti mir koji toliko želimo i sanjamo. Želimo ga za našu djecu, za našu mladost, za našu jedinu BUDUĆNOST! U ovom gradu mladi ne smiju veličati svoju Domovinu, svoj voljeni klub, apsurd je da im u školama i dan danas s vrata skidaju križeve (jer time provociraju manjine), na Interliber moraju u Beograd, jer eto tako su za njih odlučili neki drugi.
Do kada ćemo se mi kao Hrvati u Hrvatskoj morati boriti za normalan život i kada će vlasti reagirati na vrijeme, a ne onda kada smatraju da je to njima u interesu? Do kad će roditelji strahovati za svoju djecu, pa gdje sve ovo vodi, je li ovo normalno? Jedna od temeljnih ljudskih prava su pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na slobodu i OSOBNU SIGURNOST, pravo djece na posebnu zaštitu potrebnu za njihovu dobrobit… Tražimo li puno?

Pored toga što zaslužujemo znati gdje su naši najmiliji, moramo abolirati ratne zločince, ubojice i silovatelje, jer pored svih prava koja smo dali manjinama, naša djeca i mladi i dalje moraju biti oprezni na ulicama, pogotovo noseći na sebi nešto što je HRVATSKO!!
Tome treba stati na kraj! Ponavljamo, za ovo se nismo borili i ginuli. Želimo da se vlast odnosno institucije probude! Želimo da svaki građanin ima svoja prava i da mu baš nitko ta prava ne može narušiti!
I za kraj želimo naglasiti kako ovaj problem sa odgojem mržnje prema svemu što je hrvatsko, nastaje baš u onim obiteljima kojima je sukladno zakonom abolicije dano sve isto kao i većini. Obnovljene kuće, poslovi, socijalne pomoći, mirovine, školovanje po srpskom programu od samoga vrtića pa sve do završetka srednjoškolskog obrazovanja, prednosti pri zapošljavanju itd… Očito određenom broju tih istomišljenika sve to nije dovoljno pa samim time svoje nezadovoljstvo prenose na vlastitu djecu, a potom ta ista djeca stvaraju ovakve i slične probleme!
Prihvatite ovu državu ili je napustite i ovaj napaćeni grad kako bi napokon mogli govoriti o suživotu, a institucije neka rade svoj posao i HITNO poduzmu sve što je potrebno kako bi osigurali normalan život i mir.
Vremena je malo, strpljenja još manje, djeca su nam u pitanju! Nemojte čekati da mi koji smo prošli kalvariju moramo uzimati stvar u svoje ruke!

Predsjednik KUPDRGV
Franjo Šoljić