“Priručnik za hrvatsku politiku” profesora Matka Marušića koristan je i zanimljiv, ali mnoge neće usrećiti

Ugledni znanstvenik i profesor, pisac i mentor bezbrojnim liječnicima, Matko Marušić iznenadit će hrvatsku javnost svojim golemim „Priručnikom za hrvatsku politiku“. Ta knjiga ima 600 stranica s 24 poglavlja svrstana u četiri dijela: „Hrvatska politička povijest“, „Hrvatski susjedi“, „Samostalna Republika Hrvatska“ i „Što nam je, dakle činiti?“; na kraju ima test znanja i golemo Kazalo podijeljeno u pet dijelova. Kazalo uobičajeno ima cijela knjiga, ali i svako poglavlje, a u tekstu autor navodi stranice koje treba pogledati kad se čita pojedina tema, jer je tema tamo detaljno opisana. Na primjer, gdje god u knjizi spominje Erdutski sporazum, navodi stanicu na kojoj je taj dokument detaljno opisan i raspravljen. Ukratko, Priručnik može biti vrlo koristan, a i zanimljiv, jer donosi jako mnogo nepoznatih podataka, na primjer da su zagrebački nogometni klubovi 1943. prikupljali donacije za pomoć splitskom Hajduku. Pogledajmo primjere zanimljivosti u četiri navedena dijela Priručnika, piše Dalmacijanews.hr.

Prvi dio: „Hrvatska politička povijest“

Čak i taj povijesni dio ima velik broj malo poznatih podataka, na primjer da je iz obitelji Zrinskih došlo 60 potkraljeva i banova, a potpuno je zatrta nakon sloma Zrinsko-Frankopanske urote. Ban Josip Jelačić ispunio je svih 30 „Zahtijevanja naroda“, Ante Starčević je namjerno pisao ekavski jer je Vuk Karadžić pisao jekavski, a od 19. travnja 1273. kad je u Zagrebu održao prvu sjednicu o kojoj su sačuvani zapisnik i zaključci do 1918. kad smo upali u srpsku monarhiju, Hrvatski Sabor nikad nije prestao postojati i funkcionirati.

U poglavlju o Drugom svjetskom ratu vrlo zanimljivo (i detaljno) opisano je šest bitaka, tri poznate i tri nepoznate, u poglavlju o NDH rasni zakoni, zločini svih strana te opširno (obavezni) Jasenovac.

U poglavlju o SFRJ detaljno su navedene njezine slabosti, s naglaskom na činjenici da je 1982. objavila bankrot. U poglavlju o Dubrovniku navodi se da pravoslavci (Srbi) nisu smjeli prenoćiti u gradu, čak ni srpski Dušan Silni, a poglavlje o Istri opisuje talijansko nasilje nad Hrvatima i pokušava osvijetliti podrijetlo i opseg zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu. Puno pažnje posvećeni je Splitu, a posebno su zanimljivi dijelovi o Prvom splitskom odredu i sudbini gradonačelnika Ive Tartaglie. Domovinski rat je naveden taksativno i bez mnogo komentara, valjda zato što se o njemu mnogo zna. Ističe se Marušićevo ustrajanja na podmuklosti i važnosti slučaja Miroslava Mlinara, kojega su 1991. navodno pokušali („ustaše“) zaklati u Benkovcu.

Drugi dio: „Hrvatski susjedi“

Raspravljeni su svi susjedi osim Italije i Madžarske. Za Srbiju su navedene bitke u kojima se srpska vojska borila na turskoj strani, povijest Srpske pravoslavne Crkve, povijest velikosrpske politike (sve do danas) i povijest srpskog antisemitizma. Odjeljak o Sloveniji nosi naslov „Prijateljstvo s dvostrukim dnom“, a razlog se vidi u nabrojenim, nepoznatim ili zaboravljenim, ružnim slovenskim postupcima prema Hrvatskoj.

Poglavlje o Bosni i Hercegovini je donekle previše složeno, jer se posebno govori o Bosni a posebno o Hercegovini, a obje su promijenila mnogo gospodara (nad svojim različitim dijelovima), a Hercegovina i više imena. Posebno je složen dio o srpskoj agresiji na BiH 1991. – 1995., jer se u tijelu toga perioda odvijao i sukob bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana (poslije Bošnjaka). Naveden je niz dokaza prijetvornosti Alije Izetbegovića, a detaljno su navedeni svi oblici pomoći koju je tada Hrvatska dale Bosni i Hercegovini. Na kraju Marušić dosta objektivno raspravlja o pitanju „Čija je Bosna i Hercegovina?“

Treći dio: „Samostalna Republika Hrvatska“

Najprije se nudi objektivna analiza hrvatskih snaga, slabosti, prigoda i opasnosti koje prijete samostalnoj Republici Hrvatskoj. Potom se u nizu poglavlja opisuje „novu komunističku revoluciju“ „koja osvaja svijet“ i tko i kako ruši Hrvatsku iznutra. Međunarodnu politiku i položaj Hrvatske autor procjenjuje dobrim, a na unutrašnjem planu detaljno analizira korupciju, u smislu njenih izvora i moguće borbe protiv nje. Tu nije optimističan, jer tvrdi da je korupcija dio povijesne tradicije i da postoji u svim slojevima društva. Nadalje otkriva niz slabo poznatih detalja, toliko da na jednom mjestu objašnjava zašto papa još nije bl. kardinala Stepinca proglasio svecem.

Taj dio Priručnika neće obradovati ni lijeve ni desne, ali o svim se argumentima ovdje ne može raspravljati. Općenito gledajući, autor ljevicu optužuje za nedostatak domoljublja na račun proširenja internacionalnog komunizma, a desnicu za političku nezrelost i neznanje. Zanimljivo je da veliku pažnju posvećuje Plenkovićevu Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima iz 2018, čiji prvi dio hvali i citira, a drugi kritizira i otkriva kako je nastao. Ukupno, strogo zastupa potrebu zabrane simbola i znamenja svih totalitarnih režima.

Četvrti dio: „Što nam je, dakle, činiti?“

Taj će dio vjerojatno izazvati i više prijepora nego treći, prvo jer o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti govori jako pohvalno i optimistično, a drugo jer kaže „što nam je, dakle, činiti“, a to su sve teške i kontroverzne stvari: „Otpor neokomunizmu“, „Naći istinu o hrvatskoj povijesti“, „Trajna obrana od velikosrpske politike“, „Veliko hrvatsko pomirenje“ i zaključuje s poglavljem „Ključ budućnosti je u snazi naroda“. Završava pozivanjem na rečenicu predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen izgovorene 31. prosinca 2022. u Zagrebu na proslavi priključenja Hrvatske šengenskom prostoru i eurozoni, „Hrvatska treba biti ponosna na sebe“ i golemu knjigu završava riječima:

„Hrvatska se može ponositi sobom. Imamo se na što pozvati, imamo se čime ponositi i imamo se na što osloniti. Imamo razlog i pravo biti zadovoljni i sretni. A onda i jaki: prošlost smo izdržali, a sadašnjost je dobra i nema razloga sumnjati u budućnost ako ne sumnjamo u sebe. Hrvatska nikad više ne će biti u položaju manje povoljnom od položaja Europe. Naša generacija ima najsretnije hrvatske živote u hrvatskoj povijesti. Nema govora o propasti, Hrvatska blista i blistat će i dalje i sjajnije. Nitko tko ikad pročita ovu rečenicu ne će doživjeti da je netočna.“

Test znanja

Navedene riječi ipak nisu posljednje u knjizi: profesor nije mogao odoljeti ispitivanju pa je na kraj Priručnika uvrstio test od 50 pitanja, gdje je na svako pitanje čitatelju ponuđeno pet odgovora od kojih je samo jedan točan. Srećom je na kraju testa naveo točne odgovore, jer bi malo ljudi odgovorilo i na pola od tih pitanja. Za ilustraciju ovdje su odabrana dva tipična:

1. Kad srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić za Hrvate kaže: „Neka oni samo nastave svoj posao“ – time u prenesenu značenju kaže:

a) „Neka nastave vrijeđati Srbe.“

b) „Neka nastave diskriminirati srpsku manjinu u Hrvatskoj.“

c) „Neka se i dalje ponižavaju u Europskoj uniji.“

d) „Neka nastave optuživati Srbe za agresiju.“

e) „Neka nastave klati Srbe.“

Točan odgovor je e, a odnosi se na srpski mit o starcu Vukašinu, koji je detaljno opisan u knjizi.

2) Kada je Ivo Josipović rekao (da se nada) da će cijela Hrvatska postati crvena, to je značilo:

a) da će u Hrvatskoj ponovno biti uspostavljena komunistička vlast,

b) da će uskoro SDP na izborima imati većinu u svim županijama,

c) da će on pobijediti na izborima za predsjednika Republike Hrvatske,

d) da će u svim dijelovima Hrvatske simbol postati šahovnica s prvim crvenim poljem,

e) on to nije rekao i o tome ne bi trebalo govoriti.

Točan odgovor je a, u skladu s autorovom tvrdnjom da je svaki oblik ljevičarstva u svojoj biti i krajnjem ishodu zapravo komunizam.

Što je tu istina?

Marušić u Predgovoru tvrdi da njegova knjiga ne nameće „svoju istinu“, nego poziva na objektivno razmatranje svih postojećih podataka i slobodno zaključivanje na temelju raspoloživih dokaza. Ni takvo razmatranje, ni pribavljanje novih dokaza o povijesnim narativima, nije „revizionizam“ nego logičan i primjeren znanstveni postupak traženja ljudske istine. Pojam apsolutne istine čovjek poznaje, ali samo kao Božje obilježje, a ljudska istina je nesavršena i ovisna o čvrstoći postojećih dokaza. Budući da tumačenje ovisi o dokazima, proistječe da ljudi imaju pravo na različita mišljenja, ali i obvezu da u korektnom dijalogu razmotre sve raspoložive dokaze. Zato u ime zastupljanja dijaloga (rasprava) u posveti svojim čitateljima navodi dvije poznate latinske poslovice:

Audiatur et altera pars (Saslušajmo i drugu stranu) i Sine ira et studio (Bez ljutnje i pristranosti).

Čitatelji Priručnika moći će sami procijeniti koliko se je upravo autor držao tih drevnih pravila.