PROFESOR MIHAJLOVIĆ TEŠKO BOLESTAN ŽIVI U OSKUDICI, GOTOVINA I MARKAČ MU SE NIKAD NISU JAVILI

Cijenjeni profesor je toliko skroman da uopće i ne želi da se o tome piše, da daje intervjue, toliko je razočaranja i gorčine u njega i njegove obitelji. A imao bi što reći.

Inače, koliko si je samo hrvatskih branitelja dosad oduzelo živote. Većina zbog nepravdi i razočaranja u ono što su doživjeli nakon što su se vratili s ratišta kući, ili na svoja (bivša) radna mjesta

Napisao: Mladen Pavković

Sjećate se prof. Krešimira Mihajlovića?

Bio je dugogodišnji cijenjeni i uvaženi ravnatelj i na jednoj zagrebačkoj školi.

Da, bio je, sve do trenutka kada je na njegovu inicijativu u prostorijama škole, na hodniku, postavljen plakat sa fotografijama hrvatskih generala Mladena Markača i Ante Gotovine, koji su u to vrijeme bili neopravdano u Haaškom zatvoru.

Za njega su to tada i danas Junaci svetog hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Ali, nakon toga netko ga je prijavio (kao u doba Udbe) i vrlo brzo počele su njegove nevolje. Izbacili su ga iz posla, ostavili bez prihoda, s teško narušenim zdravljem, a stigle su i ovrhe…

Međutim, još mu je teže palo da se malo tko od tzv. domoljuba zainteresirao za njegovu sudbinu. Pisao je i molio na sve strane, a većina ljudi (Hrvata?) okretala je glavu ili se pravila da „ništa ne znaju“ niti ih se to tiče!

Domoljubni zanos

Ono što doživljava i proživljava prof. Mihajlović (teško bolestan) vjerujemo da nitko ne bi želio ni svojem najgorem neprijatelju.

A, sve zbog iskrenog domoljubnog zanosa, sve zbog ljubavi prema Gotovini i Markaču, koji se mu  navodno ni do danas nisu ni javili.

Cijenjeni profesor je toliko skroman da uopće i ne želi da se o tome piše, da daje intervjue, toliko je razočaranja i gorčine u njega i njegove obitelji.

A imao bi što reći.

Inače, koliko si je samo hrvatskih branitelja dosad oduzelo živote. Većina zbog nepravdi i razočaranja u ono što su doživjeli nakon što su se vratili s ratišta kući, ili na svoja (bivša) radna mjesta.

S druge pak strane, i danas se, „na velika zvona“, veličaju oni koji su bili dezerteri, izdajice..,.

Potpuno očekivano

A i moja malenkost je imala sličnih iskustava, poput prof. Mihajlovića, ali sve je prošlo puno blaže. Naime, jednoj sam školi želio pokloniti uramljene fotografije ratnog Vukovara, jer sam vidio da su im hodnici prazni, pusti. Ravnateljica je bila oduševljena, ali kad je pitala ove na općini (koprivničkoj) jel to može, duboko se razočarala – ne može, jer „ne žele sva djeca to gledati“, a možebitno bi se bunili i neki roditelji-rekli su…

Nu, kad pitate, što djeca uče o stvaranju hrvatske države, uvijek dobijete gotovo isti odgovor- malo, pa ništa!

Drugom prigodom, u ime jednog dijela braniteljskih udruga, željeli smo zahvalnicom zahvaliti generalu Damiru Krstičeviću. Naša „greška“ bila je u tome što smo pozvali desetak učenika iz nekoliko škola na tu svečanost, da čuju i vide ovog Junaka, ali i neke druge istaknute hrvatske branitelje. Prvo su ravnatelji škola i njihovi profesori povijesti bili oduševljeni pozivom, ali kad su se javili tzv. ekstremno lijevi portali i nekakva jadna i ofucana novinarska pera koja su podigla „uzbunu“ – što će djeca gledati i slušati hrvatske branitelje- odjednom se stvorila velika „haranga“, gotovo da me nisu „uhitili“.

To isto tzv. „novinarsko smeće“  još se žešće pobunilo kad sam u ime udruge predlagao da se jednog 18. studenoga, na dan okupacije Vukovara i Škabrnje, ne održava „Noć kazališta“. Tada nije bilo medija (svaka čast iznimkama) koji nisu tražili „moju glavu“.

Dakle, kad se sve to razgleda i razmotri, sudbina jednog cijenjenog i uvaženog profesora je „potpuno očekivana“…

Nažalost. T