PROMAŠENA POLITIKA Za Hajduk igraju juniori zato što nema tko drugi. Dokad će se Jakobušić i Nikoličijus zavaravati?

Izjava Ivana Leke žestoko je odjeknula nogometnom scenom: "Nisam došao trenirati juniore, Hajduk je prevelik klub za to." Naravno da je to bila i svojevrsna poruka predsjedniku Jakobušiću, te sportskom direktoru Nikoličiusu. Međutim, Lekinu izjavu ni Jakobušić ni Nikoličius, a onda ni svi Hajdukovi navijači ne trebaju gledati kao poruku. Nego kao golu istinu. Koja najbolje oslikava stanje u poljudskoj svlačionici.

Nikoličius je prije nekoliko dana dao intervju u kojem je objašnjavao svoju viziju nogometa. "Za mene je prava momčad koja ima jaku konkurenciju na svakoj poziciji. Uživam gledati konkurenciju Lovrencsicsa i Mikanovića", objasnio je litavski stručnjak.

Da prava momčad ima konkurenciju na svakoj poziciji znamo odavno. To nikome nije sporno. E sad, jesu li Mikanović i Lovrencsics igrači koje snažna momčad želi imati na desnom beku ili boku? O tome bi se već dalo naveliko raspravljati. Mikanović je dobio šansu u prvoj proljetnoj utakmici, nakon toga je završio na klupi. Potom je u sljedeće dvije na njegovom mjestu zaigrao Sahiti, koji se u drugoj utakmici ozlijedio. Pa je u momčad ušao Lovrencsics, kao treći izbor. I za razliku od Nikoličiusa nisam baš uživao u njihovim izvedbama.

"Bili bi kruha gladni da nema Livaje"

O tome, ustvari, Leko priča. Hajduk nije klub u kojem bi glavni trener trebao voditi juniore. Međutim, juniori igraju jer su bolji od onih koje su dovedeni da nose Hajduk. Ne pričamo (samo) o igračima koji su stigli ovog proljeća, nego o onima koje je Leko zatekao na Poljudu.

Kad je u siječnju zazivao četiri, pet pojačanja, Leko je tražio igrače za udarnu postavu. Koji će klasom odmah raditi razliku. Jer se to od pojačanja očekuje. Naravno, nije lako u Hajduk dovesti pojačanja. Takvi su igrači skupi, takve je teško dovesti u HNL, u klub koji na europskoj sceni ne postoji već godinama. Takve je često i Dinamu teško dovesti, a Dinamova financijska moć i ugled u Europi nekoliko su razina iznad Hajdukovih.

Nikoličius je u svom mandatu na Poljud doveo pregršt igrača. Samo prošle sezone stigli su Krovinović, Grgić, Mikanović, Nikola Kalinić, Lovrencsics, Vuković, Fossati, Elez, Mlakar, Katić, Melnjak, Ferro, te Sahiti (vratio se s posudbe). Jesu li zaoštrili konkurenciju u svlačionici? Jesu, to nije sporno. Među njima samo Sahiti nije imao međunarodno igračko iskustvo. Usput, Sahiti i Mlakar imali su po 22 godine, ostali su bili bitno stariji.

Jesu li - međutim - Hajduku donijeli kvalitetu više? Tko je to od njih zaslužio dobru ocjenu za učinak u Hajduku u prošloj ili ovoj sezoni? Da skratimo analizu poslužit ćemo se riječima Zlatka Vujovića, legendarnog napadača, bivšeg pomoćnog trenera Hajduka: "Svi bi oni bili kruha gladni da nije Livaje".

Naravno da svaki od tih igrača ima svoju priču, Kalinić je stalno bio ozlijeđen, Sahiti je imao sjajnih perioda, ali i on s previše ozljeda. Međutim, nitko od njih nije imao konstantu, koja je osnovni preduvjet za vrhunski rezultat.

Leko traži okomitost

Ljetos je Hajduk doveo Borevkovića, Awaziema i Kalika. Tko se pokazao igračem za europski Hajduk? Nitko! I zato smo tako suzdržano dočekali povratak Ferra, te dolaske Benrahoua i Anella, kao i Lučića. Previše ih je još uvijek dužnih na Poljud stiglo po tom "receptu". U kojem nešto očito ne valja...

I zato Leki igraju juniori. Zato što istinskih pojačanja nema, a Hajduk za takvima vapi. Svlačionica mu je već krcata igrača iz - nekoliko trenera voli se koristiti tim terminom - "sive zone". Igrača koji kao imaju nešto, ali kad podvučeš crtu - učinak nije dovoljno dobar. Ne za ono što bi Hajduk trebao biti. Dodatni je problem što većina njih profilno nije spremna odgovoriti onome što Leko kao trener traži. A traži nogomet s pregršt okomite trke u oba smjera, s velikom agresivnošću i individualnom obrambenom odgovornošću. U Belgiji bez takvih karakteristika ne možeš ni upasti u prvoligašku momčad, ali u Hrvatskoj to ni izbliza nije slučaj.

Leko je doduše potpisujući za Hajduk otprilike znao koga ima u svlačionici. Nije bio u Hrvatskoj, ali pogledao je pregršt Hajdukovih utakmica i prošle i ove sezone. Nije znao koga ima u Akademiji, jer Capana, Pukštasa, Prpića, Letaja ili Brajkovića upoznao je tek na pripremama. Sigurno nije računao da će čak s četvoricom od njih kročiti kroz prvenstvo, ali tako su se stvari razvile. Dio iskusnijih je otišao, dio se ozlijedio, a prinove ga još uvijek nisu uvjerile da su pojačanja.

"Nisam došao trenirati juniore" zvuči nezgrapno, hladnije glave vjerojatno bi preformulirao izjavu, koliko god ona istinita bila. "Trenirati juniore" znači biti spreman na učestale poljudske zvižduke, jer Hajdukovi navijači umorni su od loših izvedbi i priča da će baš "ta sezona" donijeti nogomet kakvo Hajdukovo ime zaslužuje. A neće, s puno igrača iz te nesretne "sive zone" ne možeš napraviti tako veliki iskorak. S klincima možda možeš, ali ne odmah.

Prihvaćanje odgovornosti

Stoga i Hajduk i Leko moraju dobro i duboko promisliti što napraviti do kraja sezone. Što god da napravi - zvižduci neće nestati, jer ova je momčad osuđena na oscilacije. S iskusnijima zato što nemaju kvalitetu ni sposobnost da stalno idu punom brzinom, s mlađima zato što trebaju proces odrastanja. Pa će protiv Gorice Pukštas i Prpić odigrati bitno slabije od onog što su do sada pružali. To je neizbježan dio odrastanja s kojim se suočava svaki mladi igrač. Pitanje je samo koliko su okruženi iskusnijima i kvalitetnijima koji će zamaskirati njihove "dječje" bolesti. U Hajduku takvih nema puno.

Leko nikada nije bio trener koji bi odustao od svojih postulata. Poslije Gorice je usprkos pobjedi bio vidno uzdrman lošom igrom, te bolno iskren. "I ja bih zviždao da sam bio na tribinama". Nemilosrdno prema klincima, ali i nemilosrdno prema sebi. Moraš zvižduke prihvatiti kao dodatni motiv da postaneš bolji igrač ili trener. Tko to nije u stanju - nije za Hajduk.

Drugog puta za Hajduk nema. Godine zavaravanja i traženja alibija nisu donijele željeni rezultat. Niti će ga ikada donijeti. Želi li Hajduk to promijeniti, iskreni će morati biti svi. Od predsjednika, preko sportskog direktora, starijih igrača do juniora, koji su daleko najmanje odgovorni za ovo što Hajduk godinama proživljava.

Iskrenost podrazumijeva i prihvaćanje maksimalne odgovornosti, odnosno posljedica koje dolaze kada istinu izneseš na svjetlo dana. Leko je svoju rekao, vidjet ćemo tko će ga biti spreman slijediti. Onaj tko neće jednog mora biti svjestan - Leko od svoje istine neće odstupiti.

Ona ga je dovela do toga da bude jedan od najcjenjenijih i najtraženijih trenera u Belgiji. Ona ga je dovela do tri trofeja u Belgiji. Ona ga je napokon dovela i do Hajduka. Na kojem je sada da se suoči s tom istinom i da poduzme sva moguće korake kako bi Leki omogućio da na svoj način u Hajduku nastavi putem kojim je kročio u Belgiji.