PROSVJED PROTIV PREDSJEDNIKA HSS-A – Podržava li Beljak i ubojice djece?

Devetogodišnja djevojčica sve je to promatrala u šoku, a ubojica se potom okrenuo prema njoj i u glavu joj ispalio dva metka iz neposredne blizine. To je za dijete bilo dovoljno. 2:0 za Beljaka.

Bez obzira koliko će se danas ljudi okupiti u Samoboru na prosvjedu protiv predsjednika HSS-a i samoborskog gradonačelnika Kreše Beljaka, nacistički  izljevi mržnje u izjavama tog političara koji su kulminirali posljednjom – o tome kako zloglasne jugoslavenske tajne službe nisu likvidirale dovoljno Hrvata u emigraciji, već su odavno prešli sve granice. U nekom normalnom svijetu takva osoba ne samo da ne bi bila na čelu jednog grada i jedne političke stranke, već ne bi bila ni na slobodi, nego negdje na sigurnom – u nekoj specijaliziranoj ustanovi, piše Robert Valdec.

Hrvatskoj – zemlji neslućenih mogućnosti, Beljak je i dalje u visokoj politici, na visokim funkcijama, sprda se i dalje s onima koji ga kritiziraju. I dobro živi na račun svih nas. Ne samo da se  slobodno kreće među normalnim ljudima, ne samo da i dalje ima pristup internetu, već si je, za svaki slučaj na dan prosvjeda rezervirao i termin na nacionalnoj televiziji kojoj većina građana ove zemlje svakog mjeseca plaća pretplatu. Je li riječ o plaćenom terminu – u gotovini,  ispod stola, na račun, pukoj novinarskoj znatiželji, koincidenciji ili je prebijen nekim drugim uslugama, stvar je HRT-a. Oni koji plaćaju to društvo na Prisavlju ionako nemaju nikakvog utjecaja na ‘robu’ kojom ih se za taj novac opskrbljuje.

Krenimo redom:

“Preko 100? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i”,napisao je Beljak u svom komentaru na društvenoj mreži, jasno izraživši svoje žaljenje što UDBA nije poubijala dovoljno ljudi koji su pobjegli iz komunističke Jugoslavije.

Napisao, ne izgovorio u žaru diskusije pa da može reći kako mu je izletjelo. Napisao. Slovo po slovo. Pa preveo na engleski. Pročitao još jednom, zadovoljno se osmjehnuo i pustio u cyberspace.

Po tome, Krešo Beljak zacijelo ne može prežaliti šeprtljavost operativaca te službe koji su, recimo, 16. srpnja 1960. godine u Buenos Airesu, u dvorani Hrvatskog doma, postavili eksplozivnu napravu s premalo eksploziva i premalo čeličnih strugotina, vijaka, matica…, koje, kada se eksploziv detonira, raspršuju kidajući sve oko sebe – ljudsko meso, kosti…

Napravu su šeprtljavi Beljakovi uzori postavili u Hrvatski dom uoči najavljene zabave za hrvatsku mladež – djecu, Beljaku omraženih hrvatskih emigranata u argentinskom glavnom gradu. Kada su se u prostorijama prikupili djeca i njihovi roditelji, pakleni je stroj eksplodirao.  Zbog loše izvedbe lakše je i teže ranjeno samo 20-ak ljudi, no da samoborskom gradonačelniku ipak bude srce na mjestu, poginuo je osamdesetogodišnji starac, David Martinez, Argentinac koji je bio domar u Hrvatskom domu (da je bio nevin, ne bi tamo radio, zar ne Krešo?).

E da. Od šrapnela koji su joj rastrgali mrsko, emigrantsko, hrvatsko tjelešce, na Beljakovo veselje poginula je i Dinka Domančinović, trogodišnja djevojčica koju su roditelji doveli na zabavu skupa s ostalom djecom. Vjerojatno će Krešo Beljak na nacionalnoj televiziji, ako ga se voditelj sjeti to pitati, odgovoriti kako je malena Dinka tada doduše imala samo tri godine. No, da nije tada ubijena, danas bi imala 63! Tko zna koliko bi Dinka izrodila male zle hrvatske djece, bila bi zacijelo već i baka malim ustašama…

Na sreću i zadovoljstvo predsjednika HSS-a UDBA-inom ubojici nije uspjela pobjeći još jedna potencijalna hrvatska teroristica. Rosemarie Ševo, jest imala tek 9 godina tog kolovoza 1972. godine, no da joj Krešin heroj, operativac tajne službe SFRJ nije ispalio dva metka u emigrantsku glavu, danas bi bila možda 56-godišnja saborska zastupnica tko zna koje stranke. I majka. Možda čak već i baka…

No te je noći egzekutor koji i dan danas slobodno šeće Hrvatskom, a možda je i glasač Kreše Beljaka, sjedio s malom Rosemarie na zadnjem sjedištu auta kojim je upravljao Stjepan Ševo, njezin poočim, a na suvozačkom je sjedištu bila njezina majka Tatjana.

Kada je Stjepan, na jednom oštrom zavoju usporio vožnju, Krešin mu je junak sprašio u potiljak tri metka. 1:0 za Beljaka.

Tatjana, iako vezana sigurnosnim pojasom, zgrabila je rukama pištolj, no na Krešinu sreću uspjela je tek otrgnuti prigušivač s vrha cijevi tako da je ovaj u nju uspio ispaliti više hitaca, smrtno je ranivši. Devetogodišnja djevojčica sve je to promatrala u šoku, a ubojica se potom okrenuo prema njoj i u glavu joj ispalio dva metka iz neposredne blizine. To je za dijete bilo dovoljno. 2:0 za Beljaka.

U automobilu čija je unutrašnjost bila sva uprskana krvlju, komadićima kostiju, mozga, očiju…,  još se micala Tatjana. Kako je u glavu male Rosemarie ispalio posljednja dva metka iz okvira, heroj samoupravnog socijalizma, društveno politički radnik i širitelj bratstva i jedinstva ‘svih naših naroda i narodnosti’, izvadio je prazni stavio drugi, puni okvir u pištolj, te Tatjanu koja se još micala i gušila u krvi sjedeći pokraj ubijenog muža i ispred likvidirane kćerkice, ispucao sve streljivo. 3:0 za Beljaka. Hat-trick Krešo!

Ali…, koliko je djece emigranata ipak uspjelo izbjeći sudbine trogodišnje Dinke i devetogodišnje Rosemarie? Možda, razočaran time, predsjednik HSS-a ponekad ima tužan pogled…

Sigurno će ga voditelj i urednik emisije koju si je Beljak organizirao, pitati i o tome.

A i ljudi koji će iz cijele Hrvatske doći u Samobor na prosvjed protiv njega, nekada su bili djeca. Neki od njih odrasli su u inozemstvu. Da su tada, na vrijeme, smaknuti – prosvjeda ne bi bilo. Kaj ne Krešo?

Robert Valdec