Prvo su udarili na HOS, onda i na Bleiburg: Jedino nas Crkva može izvući

Svaki narod ima svoje simbole, tradicije, predaje, legende, pa i mitove. Svi zajedno čine jedinstven sustav nacionalne identifikacije i osjećaja pripadnosti. Oni okupljaju, mobiliziraju i ujedinjuju u raznim momentima. Uništavanje jednog tako složenog sustava može izazvati tektonske promjene u nekom društvu. Može dovesti do paraliziranja, cijepanja, nacije. Ovisno o okolnostima, može dovesti i do snažnih unutarnjih previranja unutar nekog nacionalnog korpusa. Sustav nacionalne identifikacije održava se kroz kulturu, književnost, medije, a o njemu se treba skrbiti središnja državna vlast državnim politikama. Problem nastaje kada središnja državna vlast odluči mijenjati jedan tako složen sustav pod utjecajem zapadnih neoliberalnih agendi u koje se nikako ne uklapaju tradicionalni modeli nacionalne, kulturne i vjerske identifikacije.

Sada zamislite scenarij u kojem sustav središnje države, putem kulturnih politika, medija, pa i represivnog aparata, odluči “prilagoditi” sustav nacionalne identifikacije. Odluči “kultivirati” nacionalni narativ održavan kroz pjesme, znakovlje, zastave, komemoracije i proslave iz nacionalne povijesti. Rezultat je ono što smo naveli u prethodnom dijelu teksta – teške unutarnje podjele, sukobi, ali i postupno narastajuća kriza identiteta naroda. Upravo se to događa u Hrvatskoj u posljednje vrijeme.

Cilj je jasan

Hrvatski kulturni identitet nije pod izravnom ugrozom narastajućih neoliberalnih ideologija sa zapada, nego je pod izravnim napadom središnje državne politike koja zastupa neoliberalne ideje. Nažalost, mnogi simboli na kojima je hrvatska državnost obnovljena početkom devedesetih godina 20. stoljeća danas su nepoželjni u hrvatskom javnom životu. Središnja državna vlast, u kojoj se izmjenjuju HDZ i SDP, više i ne krije kako navedeni simboli nisu poželjni u “novom vremenu i novim okolnostima”. Pritom nije riječ samo o HOS-u i njihovu ratnom pozdravu “Za dom spremni”. Pod snažnim medijskim i političkim napadom brojne su komemoracije koje su važan dio kulture nacionalnog narativa, kulture sjećanja i nacionalne identifikacije. Jedna od takvih komemoracija svakako je i blajburška komemoracija hrvatskim vojnicima i civilima stradalima nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Komemoracija na blajburškom polju desetljećima je privlačila desetke tisuća Hrvata iz domovine i iseljeništva. Na komemoracijama se čuvalo sjećanje na stradale civile i vojnike, ali, budimo iskreni, čuvalo se i sjećanje na državotvornost i nacionalnu samobitnost.

Nakon obnove državnosti blajburška komemoracija bila je i indikator političkih kretanja u domovini. Nerijetko su poruke koje bi bile poslane s komemoracije oslikavale politička zbivanja u domovini. Slale su se poruke vladajućima svaki put kada bi se ogriješili o nacionalnu politiku. Narod je znao prepoznati trenutak i svaki put kada bi vlada zastranila, okupilo bi se sve više i više ljudi, a potom bi poruke s komemoracija užarile političku atmosferu u zemlji.

Stoga nije ni čudno što su sve vlade dosad na ovaj ili onaj način pokušale kontrolirati blajburšku komemoraciju i zbivanja vezana uz nju. HDZ je u prvoj fazi inzistirao na tome da ima svoje ljude u Počasnom bleiburškom vodu, a SDP je nastojao obustaviti državno pokroviteljstvo nad istom. I jednoj i drugoj strani malo je bilo stalo do kulture sjećanja, a puno više do kontrole sjećanja. Jedina institucija koja je nastojala komemorirati sjećanje na žrtvu bila je Crkva, koja je desetljećima u narodu nastojala očuvati uspomenu na nevine žrtve brutalnog pokolja. No upravo je Crkva, istina, austrijska, iskorištena kako bi se obračunalo s komemoracijom na Bleiburgu.

Državna asistencija

U složenoj igri u koju su bile uključene određene strukture iz Vatikana, austrijske Katoličke crkve, austrijskih zelenih i narodnjaka, hrvatskom narodu gotovo je zabranjeno komemoriranje pokolja na blajburškom polju. Cijela akcija napada na blajburšku komemoraciju odvijala se uz obilatu asistenciju dijela medija iz RH, a upućeni tvrde kako ni aktualne hrvatske vlasti nisu bez grijeha. Ako i nisu znali za cijeli plan kriminalizacije komemoracije na Bleiburgu, onda je njihov grijeh – grijeh nečinjenja.

Hrvatska diplomacija nije učinila baš ništa kako bi obranila blajburšku komemoraciju. Zlobnici bi mogli reći kako im je takav razvoj situacije odgovarao jer je bilo teško kontrolirati poruke koje su se slale sa skupa koji je okupljao i po nekoliko desetaka tisuća ljudi. No, ciljajući kontrolu političkih poruka, ubili su jednu komemoraciju koja je čuvala sjećanje na stradanje stotina tisuća Hrvata na križnom putu.

Kao razlog restrikcija uvedenih na Bleiburg poslužila su tzv. obilježja koja dio sudionika donosi na komemoraciju. Ona su u austrijskim medijima, na poticaj hrvatskih medija, označena kao fašistička. Riječ je o oznakama HOS-a, ali i hrvatskim povijesnim zastavama s prvim bijelim poljem. Jedna časna i dostojanstvena komemoracija označena je kao “najveći fašistički skup u srcu Europe”. Nakon obračuna s Bleiburgom krenulo se na HOS u Hrvatskoj. Ponovno po istom obrascu kakav je primijenjen u Austriji. Topničku pripremu odradili su mediji, a potom je na scenu stupila politi ka. Ovaj put udružene snage Vlade i predsjednika Republike praktički su protjerale HOS iz javnog života.

Otvoreni lov

Njihova obilježja označena su kao fašistička, bez obzira na zasluge te postrojbe u Domovinskom ratu. Kao uporište za navedene poteze poslužile su preporuke Kusićeva Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Obračun s nepodobnim HOS-om otišao je tako daleko da se pripadnicima te postrojbe brani ulazak u Knin na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Ukratko, u Hrvatskoj trenutno traje otvoreni lov na HOS-ovce. Baš kao što je nekada lovina bio Marko Perković Thompson.

Njegov krimen bila je činjenica da njegova glazba okuplja i mobilizira – puni stadione! Teško je kontrolirati nekoga tko na svakom koncertu kao od šale okupi 50 tisuća ljudi. Hajka na Thompsona započela je u inozemstvu, gdje su mu, uz obilatu pomoć medija i politike iz RH, redom otkazivani koncerti pod izlikom da je pjevač koji promiče fašizam. Takva praksa pokušala se prenijeti i u RH pa je Thompsonu zabranjen nastup i u pulskoj areni.

Hrvatska javnost imala je priliku vidjeti u kojem smjeru vodi državna politika u trenutku kada je prilikom dočeka hrvatske nogometne reprezentacije, nakon osvajanja srebrne medalje na SP-u, Thompsonu isključena struja za vrijeme nastupa u Zagrebu. Spoj Thompsona i reprezentacije, dviju integrirajućih ikona hrvatskog naroda, nikako se nije smio dogoditi. Ni jedan sportski kolektiv nije toliko napadan i osporavan kao nogometna reprezentacija. Njihov jedini grijeh u RH je činjenica da su momci naglašeno nacionalno osviješteni, a nikako im na ruku ne ide ni činjenica da uz hrvatske budnice proslavljaju svaki pogodak i pobjedu. Na koncu su pojedinci završili i s optužnicama na sudu, naravno, uz svesrdno navijanje istih onih koji su asistirali u napadima na Thompsona, HOS i blajburšku komemoraciju.

Od bitnih datuma i integrirajućih događaja ostao je još jedino Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Odlazak u zaborav

No i njega su posljednjih godina, zahvaljujući VIP pozivnicama, strogo kontroliranom programu u kojem dominiraju političari i ograničenju broja posjetitelja, izuzeli od naroda i pretvorili u vlastiti politički dernek. Strogo kontrolirana atmosfera rezultirala je stalnim smanjenjem broja ljudi u Kninu na Dan pobjede. Polako i ovaj dan i proslava odlaze u zaborav.

Kao što smo već rekli, jedina institucija koja može donijeti prevagu u društvu i koju će narod poslušati jest – Crkva. No ona uporno šuti ne želeći se miješati u politička zbivanja. Međutim, ovdje više nije riječ o politici nego o opstanku identiteta jednog naroda koji su političke strukture odlučile izmijeniti iz temelja. Crkva mora početi govoriti jer će u protivnom nestati zajedno s narodom. Kninski gvardijan fra Josip Gotovac shvatio je što se događa i ove je godine poslao jasnu poruku s propovijedi u Kninu, ali ostaje vidjeti hoće li njegov primjer slijediti biskupi.

Kulturni rat koji se već godinama vodi u Hrvatskoj veća je opasnost za opstojnost hrvatskog naroda od opasnosti koja nam je prijetila u vrijeme Domovinskog rata. Za vrijeme Domovinskog rata znali smo tko je neprijatelj i na kojoj se strani nalazi. Nažalost, danas su provoditelji kulturne revolucije preuzeli naše institucije, našu vladu i državu. Ako izgubimo bitku koja je pred nama, izgubit ćemo i identitet kao narod.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Portala dnevnih novosti