Publicist Zlatko Pinter: Velikosrbi su srbizirali čak i Zlatarevo zlato gorljivog hrvatskog zanesenjaka Augusta Šenoe
„Krvavi tragovi velikosrpske ideologije na kraju XX. stoljeća“ naziv je nove knjige publicista i novinara Zlatka Pintera. Nakladnik je Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Pinter je povodom izlaska knjige gostovao na Laudato televiziji u emisiji Moja Hrvatska autorice Nade Prkačin. Ona je o sadržaju knjige rekla:
„Knjiga prikazuje genezu raspada SFRJ kroz analizu uzroka i posljedica iznutra, prikazujući stanje u Srbiji i Vojvodini u desetljećima prije krize, te u vrijeme rata i raspada. Analizirani su i neki od glavnih aktera raspada i rata. U posebnom poglavlju obrađen je propagandno-psihološki rat koji je Srbija vodila, tijek agresije, JNA u ratu za veliku Srbiju, posljedice agresije i poslijeratno stanje u Srbiji. Velikosrpska ideologija, kontinuitet jednog genocidnog projekta“.“
“Postoji jedna moćna klika koja sprječava normalizaciju Srbije”
Pinter je istaknuo kako se ta ideologija i dalje nastavlja.
„I pored svih ratova, ratnih poraza i pored svih nedaća koje nanosi narodima oko sebe, ali i svom narodu. Jer ne ginu samo napadnuti, žrtve su i oni koji napadaju. Ta ideologija u jednom dobrom dijelu srpske javnosti i nadalje živi. Vučić je pulen Šešeljev, to jako dobro znamo. Ispod njegovog kišobrana izašao je u politički život. Vulin je bio potrčko Mire Marković. On je bio u tom JUL-u, tobože lijeva opcija. Ivica Dačić je bio omladinac Miloševićev. Znači praktično nasljednici i sljednici onih koji su 90-ih vodili ratove danas vladaju Srbijom. Sva trojica su bili akteri i u vrijeme ratova 90-ih. Da li huškanjem, operativno ili na bilo koji drugi način. Mi možemo to do mile volje prešućivati, ali to je tako kako je. Postoji jedna moćna klika koja sprječava svaku normalizaciju Srbije. Koja bi da Srbija vječito ostane vezana uz te mitove, uz Rusiju, uz taj kosovski ciklus, uz Nikolu Pašića, uz taj osvajački koncept, u kojem su svi susjedi krivi“ – opisao je Pinter.
“Velikosrpski pamfleti se dobro prodaju”
Objasnio je potom kako ta moćna klika stavlja nacionalno iznad vjere.
„Oni se drže svetosavlja koje naučava da su vjera i narod i država jedna organska cjelina. Samo je pitanje granica kolika će ona biti. A po njima bi, kao što znamo, trebala obuhvatiti sve Srbe, tako da svi Srbi žive u istoj državi. Radi se o tome da je to još uvijek najutjecajnija ideologija i da je ona u svojoj srži nacizam. Taj nacizam prema nekim autorima nije uvezen iz Njemačke nego je autohtoni. To je uvjerenje da su nadrasa. 70 posto literature u njihovim knjižarama i danas je velikosrpska literatura koja se bavi tim mitovima da su Srbi najstariji narod na svijetu, da su nebeski narod ili ti njihovi velikosrpski pamfleti, to se sve prodaje u dobroj tiraži.“
Voditeljica Nada Prkačin podsjetila je:
„Ovih dana bavimo se Zakonom o kulturnom nasljeđu koji je donijela Srbija. Tom zakonu prethodilo je primjerice negiranje hrvatskog jezika u udžbenicima u Srbiji, onda sramotna freska s likom našeg blaženog Alojzija Stepinca, te srbijanska politika koja je proglasila posebnim bunjevačkim jezikom hrvatski novoštokavski ikavski dijalekt, koji već stoljećima na tlu Vojvodine govore Hrvati Bunjevci.“
Srpsko svojatanje hrvatskih pisaca
Pinter je srpsko svojatanje hrvatskih pisaca i književnih djela objasnio na dva primjera – epu ‘Osman’ Ivana Gundulića, te na književnom djelu Augusta Šenoe.
„’Srpski’ Osman – to je jedan od znakovitih primjera bezočnog pokušaja otimanja tog epa. Taj krimen je počinio Srbin Jefto Popović koji je 1827. godine u Budimu proslavljeni ep Osman objavio pod naslovom „Razna dela Jefte Popovića“. I on je tu konstruirao posebnu inačicu jezika staroslavensko-rimsku neku mješavinu, ne znači samo da je prisvojio i prepisao Osmana nego ga je usklađivao sa svojim zamislima, mijenjao mu unutarnju strukturu, prilagađavao ga da dokaže da je srpski. Budući da oni tada još svojeg jezika nisu imali koji je zaživio onda je koristio tu staroslavensko rusko rimsku mješavinu. To su naši intelektualci odavno elaborirali i to je jedna od tih neshvatljivih stvari.” – opisao je Pinter.
“Šenoa je bio gorljivi hrvatski nacionalist”
Kao i slučaj s Augustom Šenoom, dodao je, te objasnio:
“Šenoa je rodonačelnik, prvi književnik našeg realizma, koji je bez obzira što je bio po ocu Nijemac po majci Slovak imao žešće hrvatsko srce nego mnogi naši ljudi. I oni iz tog vremena i ovi danas. Tako da bi se za Šenou moglo reći da je bio hrvatski zanesenjak. U današnjem smislu riječi gorljivi hrvatski nacionalist. Vi kad pogledate kako on piše o hrvatskoj kulturi, kako piše zaneseno o operi Nikola Šubić Zrinski u vrijeme njezine praizvedbe 1867., kad vidite kako piše o hrvatskoj tradiciji, hrvatskim običajima, hrvatskom narodu, o potrebi zaštite hrvatskog identiteta, to ne može napisati običan čovjek nego samo onaj koji stvarno gori od ljubavi prema Hrvatskoj i prema hrvatskom narodu.” – tumači Pinter, te nastavlja:
Prilagođavanje životopisa
“Međutim, neki Mitar Đorić je 1. rujna 1892. godine napisao predgovor za Šenoino Zlatarevo zlato i ne samo predgovor nego je nastojao srbizirati Zlatarevo zlato. On je tu umjesto fratra stavio kaluđer, Janko Drašković je bio Đurađ Drašković, časne sestre su bile monahinje itd. Sve što je mogao to je promijenio, pokušao srbizirati, ali ono što je najzanimljivije on je i životopis samoga Šenoe pokušao prilagoditi. Čitateljima se lažno predstavio kao da je Šenoi bio dobar prijatelj. Potom je Đorić napisao: „Šenoa je bio dobar sin, dobar muž, dobar otac i dobar drug. Ljubio je svoj narod i sve Slovene. Naročito ga je bolelo što su nekoji zanesenjaci sejali razdor po narodu poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Često puta bi s uzdahom rekao kako je najveća nesreća za Slovene što uopšte nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe i Srbiju je veoma poštovao. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađe doba naginjao separatizmu. Ali se tešio nadom da se sve to može popraviti…“ – naveo je Pinter Đorićeve riječi.
“Hrvati moraju biti u stanju zastupati svoj interes”
Publicist Pinter smatra da bi Hrvati danas trebali biti u stanju svijetu prezentirati istinu:
„Čini mi se da kod nas ljudi vjeruju da ono što oni intimno znaju, da to zna cijeli svijet. Dovoljno je da ja to znam, to znaju svi. Međutim, to nije tako. Mi svijet moramo uvjeriti u neke stvari. Moramo im biti u stanju prezentirati istinu. Moramo biti u stanju zastupati svoj interes. Čvrsto ga zastupati i politički i vojno i na kulturnom polju, na jezičnom i na svakom drugom.“
