Puno je fotki iz rata, ali ova na kojoj je Blago Zadro je magična
NEDJELJA 8.9.1991. GODINE Kako je snimljena rijetka fotografija na kojoj vukovarski heroj Blago Zadro pretrčava prugu, gdje je neprijatelj čekao i najmanju pogrešku branitelja grada
Bila je to nedjelja, točan datum je 8. rujna 1991. godine, 12 sati. Rat još nije bio u pravom zanosu, ali miris straha bio je u zraku. Otišli smo do kriznog stožera u Vukovaru i htjeli ići vidjeti silos u polju u kukuruzištu. Pristali su, a do tamo nas je vodio glavom i bradom Blago Zadro, tadašnji zapovjednik 3. bojne 204. brigade HV-a za Borovo naselje i Trpinjsku cestu. Kako bismo došli do silosa, morali smo prijeći prugu, a tu je neprijatelj vrebao i čekao neku pogrešku kako bi pucao. Hrvatski vojnici su postavili vlak te su prugu pomoću njega, skrivajući se od neprijateljske vojske, prelazili. Na putu do silosa prvi je prugu prešao Blago Zadro kako bi bio siguran da je sve čisto, a u povratku je bio zadnji, počeo je priču fotograf Mišo Lišanin, tad 24-godišnji mladić zatečen usred rata.
Prvi je kretao u borbu
- U čučnju su prelazili i čuvali glavu. Kad sam prešao, okrenuo sam se i ‘opalio fotografiju’ svojim fotoaparatom Minolta 9000. Sunce je pržilo, a Zadro je s puškom i motorolom u šprintu stigao do nas, rekao je Mišo, koji je tada bio student, ali nije htio sjediti doma pa je tražio od HRT-a da ga vode sa sobom na ratište.
Preko svog profesora koji ga je povezao s Večernjim listom postao je njihov fotoreporter. Fotografija je nastala slučajno i neplanirano te je bila splet okolnosti. Mišo je oko ramena uvijek imao svoj poluamaterski fotoaparat Minoltu 9000.
- Stalno sam žicao od HRT-a da i mene uzmu kad idu raditi reportaže te su pristali. Kako u Vukovaru nismo mogli razvijati fotografije, te sam filmove slao u Zagreb. Tako se i ova fotografija razvila u labosu Večernjeg lista. Bila je vrlo tamna, vagon je bacao sjenu na Zadru. A kad su je razvijali, bilo je prašine te je cijela slika bila vrlo nezgrapna i puna nekih crta. Ni lice mu nije bilo zorno prikazano. Iako sam bio amater i bez velikog iskustva, nisam bio zadovoljan. Ali uz pomoć kolega, prvenstveno Patrika Maceka, uspjeli smo je srediti tako da bude koliko-toliko uredna - rekao je Mišo i dodao da je ovo rijedak prikaz Zadre u pokretu.
Foto: Mišo Lišanin
Četnici su tamo stalno pucali
- Mogu skromno reći da je fotografija posebna jer nije namještena i pozirana. Na njegovu licu ne mogu se vidjeti ni strah, ali ni zabrinutost. Vidi se čovjek koji točno zna što i kako radi. Prikazuje se zapovjednik u akciji. Pustio je prvo nas, a onda je došao za nama da nam pazi na leđa. Bio je vrlo pokretan i miran. Na tome mjestu je bilo puno pucnjava od strane četnika.
Tu se gubila glava, ali Zadro je bio hladan kao špricer. Iako nije imao vojno obrazovanje, uvijek je mislio dva koraka unaprijed. Mogao je poslati nekog običnog vojnika da nas odvede do silosa, ali nije. On je sam kao zapovjednik vodio nas novinare da nam prikaže strateško mjesto za obranu. Kad god ga je netko trebao pitati nešto, uvijek je bio spreman razumno i mirno odgovarati. Nikad ga nisam vidio nervoznog, ljutog ili uplašenog - rekao je Mišo.
Blago Zadro se kao desetogodišnjak doselio iz rodne Hercegovine s obitelji u Borovo naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici Borovo i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena aktivno se uključio u politički život toga kraja, bio jedan od osnivača HDZ-a u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom agresijom.
Kao zapovjednik 3. bojne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane grada Vukovara u Borovu naselju. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA te su uništeni deseci tenkova i oklopnih transportera. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi.
Četnici, znate moju adresu, ključ je u vazi za cvijeće
- O njemu postoji anegdota i prije izbijanja rata. Naime, tik prije početka sukoba zvali su ga na kućni broj i govorili mu uvrede i psovke te mu prijetili, a on je na to odgovorio: ‘Znate moju adresu, znate gdje živim i kad radim. Rezervni ključ se nalazi u vazi za cvijeće. Uzmite ključ i uđite u moju kuću. Međutim, postoji jedna stvar, ne znam kako ćete i hoćete li uopće izaći iz moje kuće’ - priča nam Mišo, koji je u ratu upoznao i Milu Dedakovića Jastreba, zapovjednika 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara.
- Njega nismo smjeli slikati niti otkrivati njegov identitet. Bio je u podrumu, iz kojega je vodio akciju. Imao je ručnik oko vrata te je samo uz pomoć karata i tri motorole vodio vojnu akciju. Znao je točno gdje treba udariti i na koji način. Bez GPS-a i moderne vojne tehnologije. Fascinantno je bilo to vidjeti. Jastreb je, za razliku od Zadre, bio pravo vojno lice, strog, direktan i korektan. Imao je vojnički stav i držanje te se znalo točno kako govori i što treba govoriti - rekao je Mišo.
Zadro je poginuo 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, gdje je nastala najpodcjenjenija fotografija. Bio je pokošen rafalom iz puškostrojnice.
Od trojice sinova, dva najstarija su se također uključila u obranu, a najstariji, Robert (1969.), poginuo je u tenkovskoj zasjedi kraj Kupresa.
