Rast cijena mnogima je u Hrvatskoj srozao standard. Jedna skupina radnika je najgore prošla

Plaće u prosjeku rastu, ali ne jednako i ne svima. Dio radnika ostao je tek nešto iznad socijalnog minimuma

Iako rastu plaće, nominalno i realno, posljedice koje je rast cijena ostavio po standard dijela građana u zadnje dvije do tri godine razorne su. Uslijed inflacije došlo je do nove ekonomske i društvene preraspodjele u kojoj je dio građana kojima plaće nisu rasle ili se i dalje kreću ispod tisuću eura lošije prošao.

Iako službena statistika govori o inflaciji od 10,8 posto (2022.), 8 posto (2023.) i sada oko 4 posto, s tendencijom, tobože, usporavanja, cijene hrane udvostručene su, a odlazak u restoran prava investicija.

Skupa hrana je iz ionako ograničene košarice izgurala manje nužna dobra spustivši razinu kvalitete života. 

Plaće su rasle, pokazuje službena statistika, pa je u lipnju prosječna neto plaća iznosila 1.315 eura, što je za 11,6 posto više nego u lipnju lani. Najviša, od 1.981 euro, isplaćena je u djelatnosti zdravstva, a najniža, od 845 eura, u proizvodnji odjeće.

Medijalna neto plaća za lipanj 2024. iznosila pak 1.106 eura.

Kako su lijepo objasnili analitičari RBA, »to znači da je polovini zaposlenika u pravnim osobama isplaćena neto plaća bila jednaka ili manja od navedene vrijednosti, a drugoj polovici zaposlenika veća«.

Plaće dakle u prosjeku rastu, ali ne svima i ne jednako.

 

Rastu krediti građana

Dio građana ovu cjenovnu krizu uspješno je prebrodio, formirajući novu ravnotežu prihoda i rashoda, samo na višoj razini, a dio je, zbog stajanja ili kašnjenja plaća u odnosu na cijene, ostao u nižem dohodovnom, ekonomskom, doslovno klasnom razredu.

U javnom sektoru su plaće rasle odlukama Vlade, dok je privatni sektor heterogeniji, raznolikiji, manje kontrolabilan. Traženim zanimanjima poslodavci su bili prisiljeni dizati plaće da ne odu u inozemstvo, ali dio radnika ostao je tek nešto iznad socijalnog minimuma.

To više nije samo nižeobrazovana radna snaga, ili strani radnici koji žele raditi za manje plaće, nego i intelektualne djelatnosti koje su izgubile tržišnu vrijednost, u ovom digitalnom dobu i postmodernističkom kaosu.

Bivši srednji sloj gubitnik je i u financijskom i u reputacijskom smislu. Iz ove se grupacije regrutira nova emigracija koja odlazi i zbog plaće i zbog potrebe za samoaktualizacijom u nekoj manje uslužnoj ekonomiji.

U uvjetima inflacije nejednakosti se same po sebi povećavaju jer rast cijena najviše osjećaju najniži dohoci u kojima je udio hrane i režija najveći. Tome onda treba pridodati činjenicu da su dohoci nejednako rasli pa je dio onih koji su i prije rasta cijena bili preniski, dodatno zaostao.

Prema podacima Hrvatske narodne banke, krediti građanima rastu, a kućanstva nikad nisu bila zaduženija. Tako je krajem lipnja ukupan iznos kredita građanima porastao godišnje 11 posto, na 23 milijarde eura.

Kreditni prirast pokazatelj je potrebe za rastom pozajmica da bi se spojio kraj s krajem i dopunila osnovna potrošačka košarica, ali se pojačano zadužuju i građani kojima su plaće narasle. Oni su svaki prirast plaće »pretvorili« u kredite, a banke su im izašle ususret.

 

Porast nejednakosti

Obnavljaju se nekretnine, kupuje namještaj, opremaju stanovi… I automobili se pojačano kupuju. Sve da bi se preduhitrio novi skok cijena. K tome, očekuje se da će prirast plaća u javnom sektoru pomalo posustajati. Izbori su prošli, fiskus je najavio štednju i rezove, pa se još hvata trenutak.

Inflatorna očekivanja i dalje su »u zraku«, inflatorna spirala ide dalje. Sezona još traje, no njena se financijska uspješnost treba zahvaliti upravo visokim cijenama, ne toliko brojnosti gostiju.

Raste potrošnja, proračun se iz nje puni, pa je svako kočenje politički osjetljivo. Industrijske su politike pak zapuštene, da bi se postavio neki temelj za realan uzlet.

S druge strane, u bankama raste i štednja građana, pa su tako ukupni depoziti kućanstava u lipnju iznosili 37,6 milijardi eura, što predstavlja ubrzanje.

Uz to, velik broj građana uložio je u državne obveznice i trezorce, kreditiravši državu. Kamate pritom »ne igraju« previše ni za one koji dižu kredite, jer ih svejedno dižu, a očito ni za one koji imaju viška sredstava jer ih uz vrlo niske kamate i dalje drže u bankama. Financijsko bogatstvo nejednako je raspoređeno, a prosjek još uvijek popravlja podatak o posjedovanju nekretnina gdje skoro svako kućanstvo ima neku stambenu jedinicu.

No, često više generacija živi u istom stanu bez mogućnosti da se odsele. Porast nejednakosti obilježio je period tranzicije, kada je tadašnji srednji sloj polako nestajao, seleći se u donje razine dohodovne distribucije.

Propast industrije i zaokret prema uslužnim djelatnostima, manje kapitalno intenzivnim, obilježio je hrvatsko gospodarstvo, i taj fenomen nije ništa novo. Sada se formiraju novi odnosi tržišnih snaga koji će vjerojatno opet donijeti nove dobitnike i – gubitnike.

 

Nejednakost distribucije depozita

U HNB-u tvrde da se nejednakost u raspodjeli depozita veoma blago smanjila, no i dalje jako mali broj građana drži najveći udio depozita.

»Oko 80 posto vlasnika s iznosima novčanih sredstava manjim od 10 tisuća eura držalo je na kraju 2023. oko 11,6 posto ukupnih novčanih sredstava. S druge strane, 1,84 posto vlasnika s iznosima novčanih sredstava od 100 tisuća eura i više držalo je 38,5 posto ukupnih novčanih sredstava. Preostalih približno 18 posto vlasnika, koji raspolažu s 10 tisuća eura i više, no manje od 100 tisuća eura, drži oko polovine ukupnih novčanih sredstava«, opisuje HNB.