RAT U UKRAJINI Pomorska pratnja predvođena SAD-om za probijanje ruske blokade mogla bi dovesti do šireg rata
Otkako je Rusija napala Ukrajinu u veljači, relativno mali broj zapadnih komentatora je glasan oko pozivanja SAD-a na izravan rat protiv Moskve. Razlozi za ovakav oprez su očiti: Rusija je nuklearna država i ima vojsku koja je mnogo moćnija od bilo koje s kojom se SAD susreo u svojim “intervencijama”. Ipak, unatoč ovom ovo zdravorazumskom otporu oko izravnog sukoba, mnogi komentatori i političari iznijeli su suptilnije prijedloge za američku vojnu intervenciju. Takvi prijedlozi su počeli s raširenim pozivima Sjedinjenim Državama i NATO-u da uspostave “zonu zabrane leta” iznad Ukrajine početkom rata. Bidenova administracija je odlučno odbila ovaj prijedlog jer bi njegova provedba očito podrazumijevala obaranje ruskih zrakoplova, što bi zauzvrat dovelo do šireg rata.
U novije vrijeme, kako je prehrambena kriza pogoršana blokadom izvoza žita iz Ukrajine, pojavili su se novi pozivi Sjedinjenim Državama i saveznicima da iskoriste pomorsku moć kako bi osigurali da ukrajinsko žito može sigurno izaći iz Crnog mora. Slično zahtjevima za zonu zabrane leta, te su ideje su upakirane kao humanitarni prijedlozi. Ipak, u stvarnosti, oni su poziv na vrlo rizičnu vojnu akciju, piše Responsible Statecraft.
Verzije tog prijedloga iznijeli su litavski ministar vanjskih poslova, umirovljeni američki vojni čelnici kao što su admiral Jamesa Stavridis, general Wesley Clark i general Jack Keane, kao i demokratska predstavnica Elissa Slotkin te u uredničkim člancima medija Boston Globe i Wall Street Journal. Iako se ovi prijedlozi razlikuju u detaljima, svi se pozivaju na retoriku humanitarne intervencije kako bi opravdali i legitimizirali akciju. Wall Street Journal poziva da se mornarička pratnja pod vodstvom SAD-a “planira i postavi kao humanitarna operacija”. Stavridis je svoj plan nazvao “humanitarnom misijom oslobađanja žitarica”, dok je Slotkin jednostavno pozvao na “humanitarnu pratnju”. Boston Globe svoj je prijedlog nazvao “misijom za ljudska prava”, dok ga je litavski ministar vanjskih poslova potez opisao “nevojnom humanitarnom misijom”.
Pomorska pratnja bi, međutim, zahtijevala značajne vojne snage, kako za izvođenje operacija razminiranja tako i za obranu od bilo kakvih ruskih napada na brodove. Analitičar Seth Cropsey za Wall Street Journal Seth Cropsey bio je posebno izričit po ovom pitanju, pozivajući na “premoćnu mornaričku radnu jedinicu koja se sastoji od malih i velikih površinskih borbenih brodova s podmorničkom i zračnom potporom”. Koja god koalicija bila okupljena za operaciju, vjerojatno bi Sjedinjene Države morale osigurati najveći dio tih brodova. Kao i kod prošlih pokušaja humanitarne intervencije, nemoguće je razdvojiti vojna sredstva od njihovih humanitarnih ciljeva.
Iako je ovu napetost možda bilo moguće ignorirati kada se interveniralo protiv daleko slabijih sila s ograničenom sposobnošću odmazde, učiniti to bilo bi daleko opasnije u ovom slučaju. Ako bi Rusija dopustila da se njezina blokada razbije bez uplitanja, to bi značilo odustati od velikog dijela utjecaja i moglo bi, iz ruske perspektive, ohrabriti daljnje intervencije SAD-a i NATO-a u drugim područjima sukoba. Pod ovim okolnostima, Rusiji bi moglo biti teško ne odgovoriti na takav pokušaj.
Prisutnost zapadne mornaričke flotile u obližnjim vodama s izraženom svrhom suprotstavljanja moskovskoj ratnoj strategiji bez sumnje bi se shvatila kao vojna prijetnja. Čak i ako Rusija izravno i namjerno ne napadne koalicijske brodove, rizik od slučajne eskalacije bio bi visok, kao što je to pokazalo američko obaranje iranskog civilnog putničkog zrakoplova 1988. dok su provodile sličnu operaciju zaštite isporuka nafte kroz Perzijski zaljev. S obzirom na ove uvjete, tvrdnja da SAD i njegovi saveznici mogu probiti blokadu Moskve “bez ispaljenog metka” je u najboljem slučaju dvojbena.
