Ratni zločini u Hrvatskoj: Mitovi i stvarnost oko procesuiranja

Zbog ratnih zločina u Domovinskom ratu koji su počinjeni u periodu od 1991. do 1995., hrvatsko je pravosuđe krajiškim Srbima i bivšim pripadnicima JNA do sada su izreklo oko 7.000 godina zatvorskih kazni.

Predsjednik Veritasa Savo Štrbac kaže da je to niža procjena u odnosu na do sada 700 pravomoćno osuđenih Krajišnika jer su poslednjih godina te kazne daleko blaže nego ranije i uglavnom se kreću oko deset godina zatvora.

“Prethodno su Srbi prosječno osuđivani između 15 i 20 godina”, kaže Štrbac podsjećajući da je posljednja u nizu presuda izrečena prije nekoliko dana dvojici Srba iz Hrvatske Kostajnice koji su osuđeni na jedinstvene kazne od 11 godina.

Wikipedija

“Hrvati izvoze procese za ratne zločine kao Srbi šljivovicu”

Za Vesti je dodao i da Hrvatska posljednjih godina “sve više štanca presude u odsustvu za navodne ratne zločine”: “Podigne se optužnica, a ako taj čovjek ne živi u Hrvatskoj oni je dostave odvjetniku po službenoj dužnosti i zatim objese osam dana na oglasnu ploču nadležnoj suda. Ljudi saznaju da su optuženi tek kada ih uhite negdje u inozemstvu ili kada žele obići rodni kraj u Hrvatskoj”.

Savo Štrbac sarkastično kaže kako su ove presude samo dio “patenta koji je Hrvatska brendirala, pa ga sada izvozi na Kosovo i u Ukrajinu:

“Srbi izvoze šljivovicu, a Hrvati procese za ratne zločine. I zaista su uspješni u tom ‘izumu’. Bit ovoga ‘patenta’ je da se što više događaja okvalificira kao ratni zločin zato što ta krivična djela ne zastarjevaju. Po ovom ‘brendu’ samo u Ukrajini, zahvaljujući hrvatskim tužiteljskim timovima, do svibnja ove godine je otvoreno 127.000 procesa za ratne zločine. U jednom može biti optužena jedna ili 100 osoba. Ovo vam sve govori o razmjerima tog ‘patenta'”.

FOTO: Pixabay/Ilustracija

“Hrvatsko pravosuđe primjenjuje lukavstvo”

Predsjednik Veritasa kaže da po istom modelu, u skoro potpunoj medijskoj tišini, na osnovu hrvatskih potjernica dolazi do uhićenja Srba diljem svijeta:

“Istovremeno se otvaraju nove istrage, podižu nove optužnice i donose nove presude. Ne mari se za konkretne dokaze, već se pod ratne zločine svrstavaju i krađa bijele tehnike, domaćih životinja ili šamaranja. Na ovaj način se perfidno potkrepljuje službeni narativ Hrvatske o obrambenom ratu protiv ‘velikosrpskog agresora’ bez obzira što je taj agresor tu živio stoljećima unatrag.”

Štrbac je dodao i da u Hrvatskoj ne postoje tajni spiskovi, ali da hrvatsko pravosuđe “primjenjuje lukavstvo” tako što koristi bazu od 21.500 Srba koji su amnestirani zbog oružane pobune kako bi ih optužili za druga krivična djela. Trenutno je, kaže, tridesetak Srba po hrvatskim zatvorima od kojih 18 čekaju pravomoćnu presudu, a jedan od njih je i general Borislav Đukić koji je uhićen u Crnoj Gori 18. srpnja 2015., a u Hrvatsku izručen u ožujku slijedeće godine.

Savo Štrbac, predsjednik Veritasa, daje pristran prikaz hrvatskog pravosuđa i njegovog odnosa prema ratnim zločinima počinjenim tijekom Domovinskog rata, s ciljem da prikaže Srbe kao žrtve pravosudnih postupaka. Međutim, važno je sagledati stvari iz pravnog i povijesnog konteksta.

Zakon o općem oprostu koji je Hrvatska donijela 1996. godine, predviđa amnestiju za osobe koje su sudjelovale u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, osim za one koji su počinili najteža kaznena djela, uključujući ratne zločine. Ovaj zakon je bio važan za pomirenje i reintegraciju u hrvatsko društvo. Srbi koji su sudjelovali u pobuni su amnestirani, osim onih koji su sudjelovali u zločinima poput masakra ili silovanja, što su kaznena djela koja ne podliježu oprostu.

Ono što Štrbac naziva "lukavstvom" hrvatskog pravosuđa zapravo je standardna praksa u pravosudnim sustavima kada se ispituje odgovornost pojedinaca za ratne zločine. Ratni zločini ne zastarijevaju, te ih nije moguće oprostiti općim oprostom, zbog njihove težine i međunarodnih konvencija. Sudski procesi u odsutnosti nisu neuobičajeni u slučajevima kada se optuženici nalaze izvan zemlje ili izbjegavaju sudske postupke, ali oni imaju pravo na pravni zastupnik i na ponovno suđenje u slučaju da se predaju pravosudnim tijelima. To nije specifična hrvatska praksa, već dio međunarodnog pravnog standarda u procesuiranju ratnih zločina.

Štrbacova tvrdnja da se "krađa bijele tehnike ili domaćih životinja" kvalificira kao ratni zločin je pretjerana i ne utemeljena u stvarnosti. Ratni zločini su strogo definirani međunarodnim pravom, i procesuiraju se zločini poput masovnih ubojstava, progona civilnog stanovništva, etničkog čišćenja i drugih ozbiljnih povreda ratnog prava.

Na kraju, Štrbacove izjave o ugroženim Srbima često služe kako bi relativizirao odgovornost za ratne zločine i stvorio dojam o sustavnoj diskriminaciji, što nije potvrđeno u praksi hrvatskog pravosuđa. Hrvatska nastoji procesuirati sve koji su počinili ratne zločine, bez obzira na nacionalnost, kako bi se osigurala pravda za sve žrtve.