Rekao mi je: 'Vođo, pogodili su me'. Nakon toga samo tišina...
Nikad si neću oprostiti riječi koje sam mu izgovorio prije nego smo otišli svaki u svoj avion 'ne brini, vratit ćemo se'. To više nikad nisam izgovorio, rekao je Ivan Selak, naš legendarni pilot o smrti svog prijatelja
Tog 14. rujna 1993., pilot Miroslav Peris sjeo je na Plesu u svoj MiG-21, koji je nosio ime Osvetnik Vukovara, i kao desni pratitelj vođe Ivana Selaka krenuo u borbenu zadaću.
Cilj je bio na Banovini. Zadaća je uspješno izvršena, no jedan se pilot nikad nije vratio. Na povratku je pogođen neprijateljskim protuzračnim projektilom iznad sela Stipana u općini Gvozd i oboren. Poginuo je u 33. godini.
Miroslav Peris stavio se na raspolaganje domovini kao jedan od najiskusnijih pilota Prve lovačke eskadrile HRZ-a. Njegovi kolege kažu da je bio neustrašiv, nesebičan i hrabar. Na 26. godišnjicu njegove smrti prisjetio ga se njegov prijatelj i kolega Ivan Selak.
Prenosimo je u cijelosti:
Danas je 14.rujan 2019. godine. Subota. Bio je isti datum ali prije 26 godina. I bio je utorak. I bilo je rano jutro tog utorka 1993. godine. Velika vatrena sunčeva kugla tek se počela izdizati daleko na istoku. Tamo negdje daleko iza Lonjskog polja. Snaga te kugle još je bila slaba da makne rosu sa ne pokošene trave. Ona pokošena puštala je svoj miris kojemu nije dorastao niti jedan parfem. Ne postoji ni armani, ni versace, ni davidoff koji bolje mirišu od mirisa pokošena sijena u ranu zoru. Do tog dana. Do 14. rujna 1993. Do tog utorka koji bolje da nikada nije započeo.
I dok su se ljudi tek budili moj pratilac i ja u skučenim kabinama aviona mig-21 na punoj snazi njegovih motora tutnjali smo nisko , gotovo dodirujući krovove kuća Gradića-jugozapadni dio Velike Gorice. Išli smo na borbenu zadaću.
A na istoku je izlazila prekrasna vatrena kugla, sunce. Prekrasna ,ali do tog dana.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
I dok je radio VG javljao da se tek razbuđeni građani ne brinu i ne uzrujavaju zbog strahovite trešnje i buke "jer to izgleda naši migovi idu na borbenu zadaću" mi smo već nestajali nad šumama Vukomerićkih gorica.
Koji minut kasnije zadani cilj je bio dezintegriran.Tako je to u ratu, Posao pilota je jednostavan "ubij ili ćeš biti ubijen". Tog jutra , tog 14. rujna 1993. moj pratilac je bio pogođen. Zadnje što je rekao bilo je "vođo pogođen sam ", javio sam mu ....ali odgovora više bilo nije.I dok sam nisko iznad drveća tutnjao prema vatrenoj kugli pokušao sam pogledom vidjeti negdje lijevo prema šumama i rijeci Kupi . I vidio sam ono što sam u životu vidio i previše puta.
Eksplozija u obliku gljive koja se diže visoko u zrak....nadao sam se da je moj pratilac vitez i junak Miroslav Peris uspio,napustiti avion, Na žalost to se dogodilo nije.
Vratio sam se sam.
Nikad si oprostiti neću kad sam u trenutku prije nego što ćemo otići svak na svoj avion , u trenutku kada smo se gledali u oči i kada smo se pozdravili rekao "ne brini vratit ćemo se".
Lagao sam jer sam se vratio sam. Nikada u životu te riječi više nisam rekao.
I nikada više ne divim se izlasku sunca , a miris , miris pokošenog sijena mrzim.
Danas 26 godina nakon , danas sam bio u društvu divnih ljudi iz Međimurskog letačkog centra Čakovec, mojih dragih prijatelja. I naravno skakao sam sa svojim frendovima padobrancima , neki od njih nisu se niti rodili kada je naš vitez Miroslav dao svoj život da bismo mi danas pa mogu reći i uživali u skokovima iznad mirnog , pitomog i lijepog Međimurja. I ima li išta uzvišenije od te žrtve i žrtve mnogih junaka Domovinskog rata koji su dali svoje živote da mi svojim životom živimo i njihove živote? Ne , zasigurno nema.
Junaci domovine počivajte u miru , a ti Miroslave , ti si bio pilot. Ti leti nebeskim prostranstvima jer ona su beskrajna.
