Ristić: Najčudnija stvar oko pandemije je izostanak interesa za porijeklo virusa

Jedna od najčudnijih stvari u raspravama koje se vode o koroni jest izostanak gotovo bilo kakvog interesa za pitanje porijekla virusa. To je čudno, jer je jasno kako, ako prethodno ne detektiramo uzroke neke pojave, ne možemo očekivati ni velike rezultate u bavljenju njezinim posljedicama. Onda imamo to što imamo – samo beskrajna nagađanja i jalova pametovanja oko nečega što uopće ne znamo što je, niti kako je nastalo, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Kad je izbila epidemija prvo smo, tako, svi bez žvakanja progutali priču o šišmišu s “mokre tržnice” u Wuhanu, kojeg je neki gladnik pojeo, i tako zarazio čitav svijet. A onda se ispostavilo kako wuhanski gastronomi nisu baš ludi za šišmišima, pa su nam dobacili “kost” kako na meniju možda i nije bio šišmiš, već ljuskavac, pa smo jedno vrijeme glodali tu kost, podijelivši se na zagovornike “teorije šišmiša” i “teorije ljuskavca”.

Potom se ispostavilo kako se odmah pored famozne tržnice nalazi Institut za virologiju, koji se bavio istraživanjima virusa kod šišmiša, o čemu su objavljivani i znanstveni radovi. Tako je pala sumnja kako je virus moguće “pobjegao” iz laboratorija tog instituta. No, ubrzo su na takve informacije reagirale kineske komunističke vlasti, pa su pozatvarale “zviždače”, koji su se usudili iznijeti u javnost tako “neodgovorne” teze, a njihove nalaze proglasile “propagandom”.

Cenzura nije stala samo na Kini, već je proširena i na zapadne medije i javnost, kroz različite oblike pritisaka, da bi na kraju svi glasovi sumnje bili bezupitno stavljeni u ladicu s etiketom “teorije zavjere”. Tako su nam rekli kako virus nije mogao pobjeći iz laboratorija, jer je prirodan – kao da prirodan ne može pobjeći? A je li doista prirodan? Članak Ralpha Barica i Petera Daszaka, objavljen 2015. u časopisu “Nature”, upozorava na nepromišljene i opasne eksperimente u laboratoriju u Wuhanu, gdje su “istraživači stvorili virus”, koji se “izuzetno dobro razvija u ljudskim stanicama”, i koji “nitko neće moći obuzdati ako pobjegne”.

Suradnja američkih i europskih znanstvenika s institutom u Wuhanu i još nekim kineskim laboratorijima vrlo je intenzivna. Kina je danas “obećana zemlja” za znanstvenike koji se bave biološkim istraživanjima, koja često mogu imati moralno upitne aspekte. U Kini ne postoje takva moralna ograničenja. Tako je sredinom travnja u časopisu “Cell” objavljena studija tima znanstvenika koji u Kini radi na ugrađivanju ljudskih stanica u zametak majmuna.

Za Kinu ovo je, prije svega, dobar posao – dok s jedne strane oslobađa zapadne znanstvenike moralnog balasta, nudeći im “slobodu istraživanja”, s druge strane dobiva zapadnu znanost i tehnologiju. Ako kao nusprodukt te “suradnje” povremeno izbije neka epidemija ili obogatimo Zemlju “rasom” čovjekolikih majmuna, ništa zato, sve je to u službi znanosti i napretka, zar ne?

Pandemija korone treba nam poslužiti kao zvono na uzbunu i moralno preispitivanje ove čudne neprincipijelne koalicije kineskih komunista i zapadne tehnokracije – ako ništa, bar kako na kraju ne bismo i stvarno ispali majmuni, zaključuje Borislav Ristić.