Saborsko – selo koje Hrvatska ne spominje: Dok se u Zagrebu raspravlja o simbolima, šuti se o zločinima
U srijedu, 12. studenog, glavna vijest u medijima je zabrana Grada Zagreba, da se sve ono što je pod “palicom” gradonačelnika Tomaševića, proglasi, da malo karikiramo, “ratnom zonom”, odnosno mjestom gdje se ne smije čuti ništa vezano uz NDH, a poglavito poklič “Za dom spremni”. Bez problema u glavnom se gradu mogu i dalje vijoriti jugoslavenske zastave i pozdravljati sa “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. A o strašnom ratnom zločinu koji se dogodio baš na taj dan 1991. ni riječi – kao da ga nije bilo.
Riječ je o zločinu koji se dogodio tijekom velikosrpske agresije u malom mjestu nedaleko Plitvičkih jezera – Saborskom. O tome djeca ne uče u školama, a i inače se sve što se tamo događalo, kao što vidimo, slabo spominje i u medijima. Veliki broj ljudi čak ni ne zna gdje je to mjesto, u kojem se 12. studenoga 1991. dogodio pokolj nad Hrvatima, od strane srpske zločinačke JNA, koji su bili agresori.
Nitko nije odgovarao za zločin
Ono što je još tužnije jest činjenica da nitko nije odgovarao kako treba za te zločine, a prema svemu sudeći i neće. Mediji su puni izjava nekakvih pupovca, ali ne i žrtava iz Saborskog, o kojima bi trebalo snimati i filmove.
Pa što se tako strašno dogodilo u ovom malom hrvatskom mjestu, kojeg nitko i ne spominje? Samo i isključivo zbog toga što se u njemu hrvatski disalo (i diše), od 6. rujna pa do 12. studenoga 1991., dakle nešto prije okupacije Vukovara i Škabrnje, srpski četnici su ubili 51 osobu, od kojih se još uvijek i nemali broj vodi kao nestali. Pretežno su to bile starije žene i muškarci. Samo u jednom danu, 12. studenoga, Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba.
Što mislite, kako su ih pokopali? Poput divljih životinja zatrpali su ih u jamu, tako da je danas i Saborsko na „karti“ masovnih grobnica iz oslobodilačkog Domovinskog rata. Na ovom se mjestu nalaze i masovne grobnice.
Tamošnji preživjeli hrvatski branitelji, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, općinske i ine strukture, a najviše obitelji poginulih i nestalih, ne će i ne mogu nikada zaboraviti te strašne zločine.
Zločinci na slobodi
Je li moguće da za zločince još nije stigla zaslužena kazna? Neki su srpski zločinci, istina, i optuženi za ovaj stravičan pokolj nad Hrvatima, na „ustaško uporište“, ali ti su osuđeni u odsutnosti. Nijedan nije u hrvatskom zatvoru, znači da im mogu staviti „soli na rep“. (Pojeo vuk magare!)
U vrijeme srpsko-crnogorske agresije protiv Hrvata, na ovo malo hrvatsko mjesto svom snagom navalili su pripadnici tzv. Jugoslavenske narodne armije (JNA), zločinačke vojske o kojoj se u školama uglavnom uči da su oslobodili i „čuvali“ Jugoslaviju, i to pod vodstvom (ratnog i inog) zločinca Josipa Broza Tita. Pomagali su im domaći Srbi, sve do jučer njihove „komšije“.
Plan im je bio etnički očistiti tamošnje područje od Hrvata i inog nesrpskog stanovništva, sve u cilju postizavanja etnički čiste tzv. Republike Srpske Krajine.
Uništeno selo, ali ne i sjećanje
Ovo mjesto, naravno, nije moglo pružiti neki žestoki otpor, što su srpski i ini zločinci znali, ali su unatoč tomu upotrijebili svu silu naoružanja, tako da od Saborskog ne ostane ni kamen.
Najžešći napad dogodio se, kako smo već naglasili, 12. studenoga 1991. Zločincima je trebalo čak desetak vojnih zrakoplova, blizu pedesetak tenkova, desetak haubica i VBR-ova te oko tisuću vojnika, ili bolje rečeno zločinaca, da probiju obrambene crte sela koje u to vrijeme nije imalo ni toliko stanovnika.
Kad su uspjeli probiti crte obrane, poput vampira, navalili su na sve što je ostalo. Išli su od kuće do kuće i ubijali nevine ljude, žene, djecu, starce. Vodili su se „parolom“ da samo mrtva usta ne govore, a to su i te kako naučili još nakon Drugog svjetskog rata. Samo toga dana ubili su (masakrirali) iznimno veliki broj mještana koji nisu htjeli napustiti selo, svoje domove i svoju obitelj.
„E, kad nećete,“ govorili su četnici, „bit će krvi do koljena.“ I što im je bilo na umu to su i učinili. Ubijali su i klali, a uzgred i pljačkali. Čak su i Katoličku crkvu digli u zrak, a groblje „preorali“. Banda stvarno nije imala milosti.
Oni koji su uspjeli preživjeti pakao, nekoliko su se dana provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH, odakle su se, pretežno ranjeni i nikakvi, uspjeli vratiti u Hrvatsku kao izbjeglice.
Zaboravljeno stratište
Da, to je Saborsko o kojem se ne pišu reportaže, ne snimaju filmovi i emisije, o kojem se ne govori na radiju, već se samo tu i tamo spominje na nekim portalima. A kad se nešto govori i piše, većina se pravi da te krikove ne čuje.
Oni koji su u Saborskom ostali živi obično se na dan tragedije okupe, kao i ovog puta. Dođe i netko od gostiju, zapale se svijeće, polože vijenci i minutom tišine oda se počast onima koji su stradali ni krivi ni dužni, samo zato što su bili Hrvati. Međutim, o Saborskom i stotinama drugih mjesta treba se govoriti i pisati – da se ne zaboravi.
