SADA JE POSVE JASNO: Sustav civilne zaštite u Hrvatskoj ne postoji! Hrvatima je navika oslanjati se na vojsku!

Nakon razornog potresa u Zagrebu u ovom smo tjedniku upozoravali kako sustav civilne zaštite u Hrvatskoj jednostavno ne postoji. Kao dokaz za to naveli smo činjenicu koju su svojim očima mogli gledati svi u Hrvatskoj, naime, dogodilo se da su rodilje i bebe iz Petrove bolnice u Zagrebu evakuirali – Bad Blue Boysi.

U prvim danima nakon zagrebačkog potresa mogli smo uživo, na TV ekranima, pratiti kako se brojne službe jednostavno ne snalaze u stanju kaosa i doslovno bauljaju kroz ruševine nastale nakon potresa. Jedinu svijetlu točku tada je predstavljala – Hrvatska vojska. Međutim, sustav civilne zaštite po svom poslanju ne smije imati dodirnih točaka s vojskom iz nekoliko razloga.

Prvi je činjenica da je vojska sustav čije je poslanje dijametralno suprotno od borbe s poplavama, saniranja ruševina, gašenja požara, saniranja odrona… Drugi razlog je drastično opterećenje vojnog proračuna misijama koje imaju malo dodirnih točaka s vojnim poslanjem, što na koncu dovodi do usporavanja ili zaustavljanja opsežnih programa vojne modernizacije.

No Hrvatima je postala navika oslanjati se na vojsku jednostavno zato što je to jedini zaista organiziran sustav u državi, ali i jedini sustav kojemu građani bezrezervno vjeruju. To povjerenje datira još iz Domovinskog rata, kada se narod identificirao sa svojom vojskom. Problem je što je posla iz godine u godinu sve više, a vojska je iz godine u godinu smanjivana. Došli smo do presudnog trenutka – ili ćemo ustrojiti ozbiljan sustav civilne zaštite ili ćemo vojsku potpuno pretvoriti u civilnu zaštitu!

Potpuni kaos

Tekst smo namjerno počeli s potresom koji je pogodio Zagreb u ožujku 2020. kako bismo jasno prikazali da se od tada do potresa koji je zadnjih dana 2020. pogodio Banovinu ništa nije promijenilo. U Petrinji, Glini i Sisku ponovno smo svjedočili lutanju, improvizaciji, bauljanju ili mnogo jednostavnije – potpunom kaosu. I ponovno je jedina organizirana snaga bila vojska, čiji je izlazak na ulice Petrinje dočekan s olakšanjem.

Ono što zabrinjava kada je riječ o potresu na Banovini jest činjenica da je u prvim satima nakon tragedije kaos bio mnogo veći nego nakon potresa u Zagrebu. Čovjek bi očekivao da se iz jedne kataklizme izvuče pouka te da se sve loše prevenira kako bi sustav bio potpuno spreman za iduću izvanrednu situaciju. U ozbiljnim državama analiziraju se propusti i sustav se nadograđuje – u Hrvatskoj se greške ponavljaju jer sustava nema!

 

Kaos koji je zahvatio Banovinu nakon potresa, u većoj mjeri nego Zagreb u ožujku prošle godine, može se donekle shvatiti ako u obzir uzmemo činjenicu da se ipak radi u perifernom dijelu zemlje u kojem lokalne službe nisu dorasle borbi s katastrofom epskih razmjera. Međutim, to nikako ne amnestira viši, državni nivo, civilne zaštite koji je trebao koordinirati nacionalni odgovor na ovu katastrofu.

Iz kojih primjera s Banovine možemo vidjeti kako sustav civilne zaštite u Hrvatskoj ne postoji ili, ako postoji, da se potpuno raspao? Nigdje, ama baš nigdje na svijetu, nakon prirodne katastrofe onih razmjera kakva je pogodila Banovinu ne možete slobodno ušetati na pogođeno područje. Upravo se to dogodilo na Banovini. Kolone, što ljudi zaista spremnih pomoći, što avanturista i pljačkaša, uputile su se prema Banovini. Ponajprije prema Petrinji. U jednom trenutku dogodila se bizarna situacija da je u centru Petrinje bilo gotovo tisuću volontera, a u okolnim naseljima nije bilo nikoga. Slična se dogodilo i s humanitarnom pomoći. U Petrinju, koja je kao pogođeno područje bila najzastupljenija u medijima, došli su deseci kamiona i kombija humanitarne pomoći. Pomoć se nije imala gdje uskladištiti, a nije je imao ni tko rasporediti i dostaviti.

Operativni centar

Upravo iz navedenih razloga odmah nakon potresa Nacionalni stožer trebao je odrediti granice pogođenog područja i zatvoriti ga. U izdvojenom operativnom centru, koji je trebalo uspostaviti u roku od sat vremena nakon udara, trebala se analizirati situcija i uspostavljati koordinacija pomoći za svako naseljeno područje. Dobrovoljci, navijači, vojska, vatrogasci, humanitarna pomoć… svi su oni najprije trebali dobiti jasne upute iz operativnog centra, a tek potom se uputiti na pogođeno područje.

Primjerice, ako se upućuje nekoliko šlepera humanitarne pomoći za Majske Poljane, onda je te šlepere trebala pratiti ekipa koja će brzo razdijeliti pomoć u tom naselju. Put do Majskih Poljana prethodno je trebala snimiti bespilotna letjelica ili pregledati policijska patrola kako se ne bi dogodilo da je zatrpan nekim odronom pa da se na njemu stvori dodatni prometni čep. Isti slučaj je s timovima hitne pomoći i sanitetom koji su se u popodnevnim satima počeli slijevati prema Petrinji. Nije se smjelo dogoditi da hitna pomoć prijeđe put iz Istre ili Splita do Banovine, a da tijekom puta nije dobila jasne upute na koju lokaciju treba otići. Sličan je i primjer s teškom mehanizacijom.

Veseli činjenica da su se odmah nakon potresa odazvali brojni hrvatski građevinari koji su uputili tešku mehanizaciju na pogođena područja s ciljem raščišćavanja ruševina i potrage za zatrpanima. No te je ljude i strojeve netko trebao rasporediti na kompletno područje pogođeno potresom. Također, tešku mehanizaciju trebalo je puštati u intervalima na uske i loše ceste Banije. Nekoliko stotina teških strojeva na lošim prometnicama može izazvati potpuni kolaps dostave humanitarne pomoći, kretanja službi pomoći, ali i mnogo opasnije – evakuacije ranjenika!

Sigurnosni prsten

Koliki je kaos vladao u prvim satima, pa i danima nakon potresa na Banovini, još je sve i dobro završilo. Kaos najbolje ilustriraju pozivi MUP-a stanovništvu da se ne upućuje neorganizirano na pogođeno područje. Da su se kojim slučajem oko pogođenog područja postavili sigurnosni prsteni, ne bi trebali upućivati apel na koji se ionako nitko nije obazirao.

Sve ovo vrlo dobro znaju i u MUP-u i u civilnoj zaštiti, pa zašto onda nisu uspostavili sigurnosni prsten i koordinirali akcije iz jedinstvenog centra? Jednostavno zato što nitko u ovoj državi ne zna na koje snage može računati u izvanrednim situacijama. Zna se jedino kojim snagama raspolaže Hrvatska vojska i one se koriste do krajnjih granica.

Upravo zbog toga što ne postoji organizirani sustav koji raspolaže podacima o raspoloživim snagama u vatrogasnim, medicinskim i drugim žurnim službama, a nema ni načina da se oni masovno angažiraju i pošalju u pogođeno područje, dopustio se masovni i neorganizirani ulazak svih i svakoga na pogođena područja. Nadležni su računali kako će manju štetu napraviti neorganizirani ulazak na pogođeno područje raznih navijačkih skupina, volontera, mehanizacije i humanitarne pomoći nego da potpuno zatvore područje u kojem nema dostatne i organizirane pomoći države i sustava.

Ruski rulet države s reakcijom na pogođenim područjima gotovo da je prošao neprimjetno. Kaos koji je nastao nakon razornog potresa, posljedice razaranja, već u startu daju alibi državi. Tek tu i tamo ljudi se uhvate za glavu kada shvate u kojoj je mjeri sustav ispao iz kolosijeka. Primjerice, kada se pojavi podatak kako je 40 minuta trebalo da se hitna probije do stradale curice u Petrinji.

Nije najgore

Normalne države i društva uče na svojim greškama, izvlače pouke iz ranijih propusta. Mi smo na primjerima Zagreba i Banovine vidjeli kako država nije ništa naučila ni usvojila. Iako potres jačine 6,2 po Richteru spada u razorne potres, a podaci kažu kako je to najsnažniji potres koji je pogodio Hrvatsku još od vremena kada je uvedeno organizirano mjerenje snage potresa, on ipak nije najgore što nam se može dogoditi. Seizmička karta Hrvatske pokazuje kako je realno da u budućnosti Hrvatsku pogode i potresi snage 9 stupnjeva po Richteru. Ta mogućnost je posebno realna na jugu države. Snaga jednog takvog potresa doslovno je kataklizmična. Ne treba posebno crtati kako bi se jedan ovako neorganiziran sustav nosio s takvom katastrofom. Pa je li konačno vrijeme za promjene i reorganizaciju ili ćemo čekati najgore da bismo progledali?