Sindikalna čelnica: A onda je došao ministar. Naljutio se i rekao - to tako neće moći!

Krenut ću od početka, jer smatram da svima vama koji ste čitali moje jučerašnje izvješće sa sastanka dugujem objašnjenje obzirom da je ono jučer bilo sve samo ne izvješće. Toga sam bila svjesna i jučer kada sam „izvješće“ i pisala. No, smatrala sam kako je korektno da poštujem zamolbu organizatora, u konačnici samog ministra Fuchsa, koji nas je zamolio da ne izlazimo s detaljima sastanka tako dugo dok dokument o mjerama za početak školske godine ne bude donesen. Činilo mi se potpuno korektno da se zamolba/dogovor i ispoštuje.

Jednako tako mi se činilo da je još mnogo posla pred nama, vremena po mojoj procjeni puno premalo, mnogo pitanja što izgovorenih što ne izgovorenih, ali bila sam dojma kako su svi okupljeni u Radnu skupinu spremni na ozbiljan i dugotrajan rad s jednim ciljem – kvalitetno pripremiti početak nove školske godine i da ćemo taj posao, više ili manje, uspješno i obaviti. Bili smo spremni na dugotrajan rad što nam je na jučerašnjem sastanku pomoćnik ministra Momir Karin, koji je vodio rad Radne skupine i nagovijestio.

Osobno sam danima ranije prikupljala i sistematizirala pitanja s terena dobivena mailom ili osobno u razgovoru, neke stvari smo imali zabilježene u sindikatu koje smo prikupili na županijskim sastancima i jučer sam na sastanak došla spremna. Gotovo da spremnija nisam mogla biti!

Sastanak je i danas započeo po dogovoru, u 10 sati. Večer prije, jednako tako po dogovoru, dobili smo prepravljene i dopunjene materijale koje nam je koordinatorica dr.sc. Ivana Pavić Šimetin proslijedila na mail. Sastanku ovaj puta nije nazočio ministar, ali mi smo znali posao koji nas očekuje pa smo ubrzo s njim i započeli.

Da pojasnim, jučer smo razgovarali isključivo i samo o epidemiološkim mjerama i uputama za suzbijanje epidemije COVID-19, pa smo danas trebali još jednom proći primjedbe na taj dokument od 20. svibnja 2020. ne bismo li ga poboljšali ili prilagodili trenutnoj situaciji, a sve to poučeni iskustvom.

Učinilo mi se da trošimo strašno mnogo vremena na neke stavke koje smo prilagođavali po principu „da vuk bude sit, a ovce na broju“ i pri tom ubacivali ili dopunjavali rečenice kako bi nešto eventualno nejasno, svima bilo jasnije. Kada ćete dokument pročitati sami, vidjet ćete kako je mnogo toga iz dokumenta neprovedivo za određen, veći broj škola. Ali preporuka postoji, malo toga je obvezujuće, znači – prihvatljivo je svima. I tako, ukupno s jučerašnjim danom – 10 sati za uređivanje i usklađivanje Uputa za sprječavanje i suzbijanje epidemije COVID-19 HZJZ-a!

Uz sudjelovanje svih onih predstavnika koje sam jučer nabrojala.

A spomenuti predstavnici su između ostalog upozoravali kako npr. ima velik broj djece koji ne da nisu informatički osposobljeni za rad na tabletima nego nemaju ni internetski signal pa je nastava na daljinu tim učenicima i dalje ne upitna već nemoguća. Govorili su kako je važan socijalni kontakt te kako povratak u škole treba omogućiti svima koliko je god moguće, jer su se u praksi pojavila djeca/adolescenti s depresivnim i suicidalnim simptomima. Napominjali su neki kako ova Radna skupina ide krivim tijekom, kako smo prvo trebali odrediti ciljeve nastave.

Dakle obrazovne ishode pa prema tome određivati sve ostalo s obzirom na činjenicu da djeca nisu prošle godine usvojila svo potrebno gradivo. Skrenula se pozornost i na PISA međunarodni program ispitivanja znanja i vještina učenika koji će se provoditi 2022. godine u kojem će sudjelovati upravo baš ovi učenici koji imaju deficite u znanju nastale zbog režima rada zbog COVID-a 19. Govorilo se i o potrebi inicijalne provjere znanja u rujnu s ciljem saznavanja količine deficita i s tim u vezi izmjena postojećih kurikula.

Bilo je i raznih drugih načetih pitanja poput sudjelovanja u Erasmus programu, bilo je pitanja tko popravlja učiteljska prijenosna računala i pokvarene učeničke tablete i što s onim tabletima koji su lošije kvalitete pa ne mogu priključiti CD koji se dobije uz udžbeničke komplete, što će biti s prekovremenim satima u školi na daljinu, kako je reguliran status učitelja u samoizolaciji ili onih koji žele raditi, ali spadaju u visokorizičnu skupinu djelatnika, što s učiteljima koji nemaju internetski signal.

Progovorilo se i o potrebi da se brzo reagira prema školama koje su još u proljeće uplatili terensku nastavu Škole u prirodi ili maturalna putovanja, a po ovim Uputama HZJZ-a nakon povratka bi trebali ići u 14 dnevnu izolaciju. Zatim, kako točno provoditi dodatnu i dopunsku nastavu, što sa školom u kojoj ravnatelj oboli od COVID-a, nekoliko se puta postavilo pitanje potrebe zapošljavanja spremačica zbog povećanog obima posla koje proizlaze iz ovih Uputa (treba li sada spomenuti Državni pedagoški standard, ili zabranu zapošljavanja spremačica?).

Nekoliko puta se spomenuo povećan obim poslova za učitelje koji su radili, i radit će ponovno nastavu na daljinu bez dodatnih edukacija ( više za njih nema ni vremena) kako o novim alatima tako i o novim metodama rada. Bilo je još mnogo drugih izgovorenih, a još više neizgovorenih pitanja i nedoumica koji su čekali brze odgovore s obzirom na činjenicu da se većina škola već dobrano priprema za skorašnji početak još jedne školske neizvjesne godine.

No, odgovori su izostali. O njima nismo ni razgovarali, ali smo razgovarali o preporuci da se osnivaju grupe približno jednake veličine sa što manjim brojem djece (da se prisjetimo sada Državnog pedagoškog standarda, ili ćemo neki drugi put?), produženi boravak koji ima djecu iz dva i više razrednih odjela pri čemu se kumuliraju učenici s teškoćama, čak i oni koji u redovnoj nastavi imaju asistenta, ali ne i u produženom boravku (da i tu spomenem Državni pedagoški standard?), razgovarali smo o pranju ruku toplom vodom prije ulaska u razrede, organizaciji ulaska u školu, nastavi kroz blok sate ili troste, hodanju hodnikom, ulasku u školsku zgradu, kada treba nositi maske i tko, kako provjetravati prostorije i koliko puta tijekom nastave, razmatranju mogućnosti ugradnje ventilacije na stropu koja izvlači zrak iz učionice i izbacuje van te vanjski zrak upuhuje u učionicu , na vratima učionica ugraditi dio s rešetkama radi ulaska/izlaska zraka, mjerenju temperature…

Najviše vremena utrošeno je na diskusiju o organizaciji rada s djecom u dijelu koji se odnosi na smanjivanje fizičkog (bliskog) kontakta s drugom djecom. Naime jedan od prijedloga je bio da se za učenike od 5-8 razreda uvede turnusna nastava pri čemu bi polovica razrednih odjela polazila nastavu 1 tjedan, dok bi druga polovica razrednih odjela bila kod kuće i provodila nastavu na daljinu ili rješavala zadatke koje su dobili tijekom nastave u školi. Nakon današnje diskusije zaključili smo kako je to neprovedivo iz niza razloga.

Moram napomenuti kako mi je osobno rad od 2,5 sati bez pauze bio prilično naporan, da bih nakon pauze, u drugom dijelu sastanka, postala dodatno sasvim solidno nervozna! Naime, drugi dan – ista tema! Meni osobno nije djelovala prevažna, svakako ne za toliki broj utrošenih sati! Smatrala sam kako bi ova i ovakva radna skupina trebala raspravljati o puno konkretnijim stvarima i pitanjima. Onima koja su se tu i tamo provlačila“ ispod nišana“! Učinilo mi se da je sredina tjedna i da smo danas već trebali imati neke konkretne upute ravnateljima i učiteljima za organizaciju nastave ili ponašanje u odnosu na neke poznate činjenice (odlasci na maturalac pod novim uputama npr.).

Ali to nije sve niti je najvažnije! Lako što sam ja bila nervozna, ni po jada! Nešto prije današnjeg završetka rada ove Radne skupine, došao je naš novi/stari ministar! Pozdravio je skup, upitao svog pomoćnika dokle smo stigli, što smo odlučili o podjeli razrednih odjela. I nakon toga slijedi moje suočavanje s istinom i svojom naivnošću. A to boli! Naime, kada je čuo da smo odustali od podjele razrednog odjela , naljutio se, pitao čemu onda sve ove mjere ako ne omogućimo manji fizički kontakt unutar razrednog odjela i rekao da „to tako neće moći“!

Ubrzo je rekao kako mora otići, mora razgovarati s nekim važnim stranim ministrom i napustio je prostoriju! A ja? Ja se „budim“! Prvo saznajem kako sve izmjene koje su u dokumentu označene zelenom bojom, a moguće i neke druge koje smo radili su samo prijedlozi na temelju kojih će Kabinet ministra donijeti konačnu odluku! (urgencije u dokument radile su se uz projekciju na platnu paralelno s diskusijom i donošenjem odluka o izmjeni i/ili dopuni istog).

Nakon toga još malo prorađujemo dokument, potom nas pomoćnik ministra poprilično tiho pozdravlja, kaže da je sastanak završen, da možemo ići, a na pitanje vidimo li se sutra, odgovara NE! Osobno ga pitam znači li to da smo mi, kao Radna skupina, završili s radom? Odgovara kako za sada jesmo, on nije član Radne skupine i ne zna što će biti dalje! Bude li potrebno-zvat će nas? BUDE LI POTREBNO?!

Da nije tužno, bilo bi smiješno! A za što točno smo bili potrebni ova dva dana? Svi smo mi bili potrebni kako bismo donijeli epidemiološke upute? I u bijelom svijetiću to rade ovakve skupine? Pitam se ja, ali sasvim sigurno i nekolicina članova ove skupine s kojima sam, jednako začuđenima izašla na parkiralište ministarstva. Na zrak! Duboko diši- prvo je što sam pomislila kad sam izašla! Drugo na što sam pomislila jest ono što sam, jučer u šali, napisala – pa je li moguće da trebaju osobe koje će preuzeti odgovornost za ono što slijedi!

Potom su se nizale riječi poput prijevara, prosto, alibi, sramotno, uvredljivo, naivna, nekorektno, ponižavajuće…

Ne, ne želim preuzeti odgovornost! Ne želim da se netko poziva na mene i moje sudjelovanje tako dugo dok prije izlaska u javnost ne vidim što se promijenilo u ovom dokumentu i bilo kojem drugom, ukoliko će se pri tom pozivati na

Radnu skupinu u kojoj sam, kao, i ja sudjelovala. Probudila sam se! I sada sam samo žalosna i pitam se – Zar opet?'