Sjećanje Mladena Pavkovića na dr. Nedjeljka Mihanovića, čovjeka velikog djela i velikog srca!

U 92. godini preminuo je dr. Nedjeljko Mihanović, čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, a dobrim dijelom i u politici. O tome se daleko manje pisalo i govorilo nego o jednom pjevaču, koji nas je nažalost također ostavio ovih dana. Dužnost predsjednika Zastupničkog doma i predsjednika Sabora obnašao je tijekom drugog saziva od 1994. do 1995. Obnašao je i funkciju  zamjenika ministra prosvjete i kulture Republike Hrvatske 1992. godine. Nu, iznimno mnogo nas je zadužio svojim znanstvenim radom. Pretežno je objavljivao eseje, kritike, a i priređivao je brojna djela  znamenitih hrvatskih pisaca. Bio je i jedan od urednika znamenite biblioteke „Stoljeća hrvatske književnosti“. Od 1980. je član suradnik  Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost.

Svi koji su imali prigode s njim surađivati, a među njima je srećom bila i moja malenkost, u njemu su u prvom redu vidjeli dobrog i poštenog čovjeka, velikog znanstvenika, od kojeg se moglo puno i naučiti.

Bilo mu je mjesto u HAZU, ali kao redovitom članu. Jednom mi je o toj nepravdi rekao i ovo:

• Nekadašnja Uprava JAZU (predsjednik, akademik Jakov Sirotković, akad. Andre Mohorovičić, akad. Hrvoje Požar i tajnik administracije Slobodan Kaštela) mi je na jednom sastanku u siječnju 1990. predbacila što sam ušao u HDZ, u "stranku opasnih namjera" (Ivica Račan). Ja sam na to, parafrazirajući Ivu Andrića odgovorio da: "Sva Akademija nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori", pa sam stoga ušao u HDZ. Tu moju izjavu su primili kao provokaciju i gledali me kao čudovište. Neki redoviti članovi JAZU su mi zamjerili, što sam kao predsjednik Odbora za naobrazbu, znanost i kulturu Hrvatskog državnog sabora formulirao obrazloženje za promjenu imena Jugoslavenske akademije u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, što je gotovo jednoglasno na glavnoj sjednici Sabora prihvaćeno. (Viditi moju knjigu: Na putu do hrvatske državnosti (Govori 1990-1994), Zagreb, 1996.) Kao član Povjerenstva za oblikovanje hrvatske valute – kune u Hrvatskoj narodnoj banci, usprotivio sam se na saborskoj raspravi da umjesto bana Josipa Jelačića bude Miroslav Krleža, što je predlagao Klub zastupnika HSLS-a. I to je u Akademiji primljeno kao moj crimen laesae majestatis. A bilo je i još primjedaba koje su me obilježavale nepodobnim za redovitog člana HAZU. Međutim, ne žalim što sam s nacionalnim usmjerenjem provodio u Hrvatskom državnom saboru načela političko-kulturnog državotvornog  angažmana.

A, na pitanje, što misli općenito o  "besmrtnima", tj. članovima HAZU, odgovorio je:

• Gledajte, u Akademiji ima uglednih članova, renomiranih znanstvenika i umjetnika. Žao mi je, da još uvijek ima negativne svijesti da po sili inercije i povijesnog apsurda jedan broj akademika razmišlja o zapletenim protuslovljima  na crti preživjele jugoslavenske lijeve fronte i "ancien regimea" te fetišiziranja komunističke stare vlasti. No situacija se s pojavom (tada, op.p.) novog predsjednika Akademije akademika Zvonka Kustića u nizu pozitivnih reagensa vidljivo mijenja.

Nu, kad smo već počeli razgovor o HAZU, nikako nisam mogao, a da ga ne upitam, kako gleda na to da je još uvijek Josip Broz počasni član HAZU?

• To je upravo demencijalni apsurd i ignorantska  razina logike jednog arbitrarnog i sterilnog razmišljanja, koja u Josipu Brozu ne vidi mračnu pojavu vlastodršca i ne će da prepozna prononsiranog diktatora i zločinca. Neshvatljivo je da uprava Akademije ne ukloni tu povijesnu mumiju, koja s tom znanstveno-umjetničkom ustanovom nema nikakve veze. Josipa Broza treba defetišizirati i demitologizirati, jer titoizam zatire pogled u budućnost.

Već smo istaknuli, da je Mihanovićev književni opus iznimno velik i bogat, a on je na to kazao:

• Do sada sam objavio jedanaest izrazito književno-kritičkih i esejističkih knjiga. Uredio sam za "Pet stoljeća hrvatske književnosti" 19 pisaca, a za "Stoljeća hrvatske književnosti" 12 pisaca. U području kritičkog izdanja priredio sam 6 pisaca i pojedinačno uredio 20 pisaca. Načinio sam 7 scenarija i dramatizacija za Obrazovni program HTV-a o hrvatskim piscima. Priredio i katalogom popratio petnaest književnih izložaba o hrvatskim piscima. A koliko sve to skupa vrijedi neka prosudi književna povijest. Tu svoju djelatnost popratio bih s jednim stihom pjesnika Giosuea Carduccia: "E sempre corsi, e mai non giunsi il fine!"  (I uvijek trčah, i nikada ne stigoh do cilja!) To su duhovne inercije.

U sjećanju na ovog velikog hrvatskog pisca, spomenuo bih i njegovo razmišljanje o polemici koja se neprestano vodi: je li bolji i značajniji Krleža ili Andrić?

• Za nas Hrvate je kao stvaralac golemog opusa značajniji Krleža, ali samo onaj koji lucidno piše o našoj "malograđanskoj shemi", onaj estetizantski, umjetnički vjerodostojni, s izrazitim sugestivnim, autentičnim i egzistencijalnim literarnim temama, a ne onaj s marksističko-lenjinističkom ideologijom i s otrcanom apoteozom Oktobarske revolucije. O Ivi Andriću i o njegovim dvjema faustovskim dušama, jednoj u funkciji nacionalnog renegata i drugoj s umjetničkim temperamentom izvornog pripovjedača i kreatora jasne proze i čvrstog stila, dalo bi se naširoko interpretirati.

Dr. Mihanović je svoj  književni i publicistički rad, što se nikako ne smije zaboraviti ni marginalizirati,  dobrano posvetio  i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu…. . - -  Imate pravo- rekao je na to. Svoju opsežnu knjigu "Tuđmanova baština" (Zagreb,2010.), od 650 stranica posvetio sam predsjedniku Tuđmanu. Ne umišljam da sam tu temu iscrpio. O predsjedniku Tuđmanu, kao povjesniku, znanstveniku, politologu, sociologu, organizatoru, državniku itd., može se bezbroj stranica napisati. On je kao otac domovine, kreator hrvatske države, inicijator svakog pothvata u obrambenom oslobodilačkom otporu neiscrpna tema. Neshvatljivo je,  kako lijeve političke strukture ta Tuđmanova izvanredna državnička svojstva i zasluge za našu neovisnost i suverenost sustavno i paranoično prešućuju….

Sad kad ga više nema, treba se prisjetiti i što je rekao, na koji bi način želio da ga ljudi pamte?

• Svjestan sam činjenice po kojoj "transit  gloria mundi". Ako me se netko bude sjećao, neka me pamti kao jednog koji je godine 1989., kad se trebalo odlučiti, spremno na poziv Tuđmana prišao općenarodnom otporu srpskoj agresiji, koja nas je mogla baciti u povijesnu provaliju. Sve što sam u službi nacionalnog poslanstva poduzimao, radio sam poštujući etička i demokratska načela ponašanja u pitanjima unutarnje i vanjske državne politike.

MLADEN PAVKOVIĆ