Sjećanje Željke Mitrović — djevojčice u plavom kaputiću — čiji glas svjedoči o užasu razaranja Vukovara

U vremenu u kojem su povijesne teme postale poligon za političku borbu i u kojem se sve snažnije popularizira naracija koja ponovno iznosi i pune težine opisuje zločine iz razdoblja NDH — često pripisujući kolektivnu krivnju cijelim skupinama — nužno je podsjetiti se pojedinačnih glasova koji nose težinu stvarnih ljudskih tragedija. Među njima posebno odjekuje bol i sjećanje Željke Mitrović — djevojčice u plavom kaputiću — čiji glas svjedoči o užasu razaranja Vukovara i o ljudima koji su tada počinili zločin nad njezinim bližnjima.

Željkino svjedočanstvo ne traži političke bodove; ono traži ime, grob i dostojanstvo. U pismu koje je godinama nosila u sebi, opisana je strašna slika 19. studenoga 1991. — izlazak iz skloništa, stajanje u koloni, susret s bradatim vojnicima i rafal koji je usmrtio mladića po imenu Aco. „Brže!“, viču muškarci. „Ljudi odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju.“ Željkino sjećanje, protkano bolnim detaljima i imenima, postaje svjedočanstvo kojemu se ne može prići iznadnački: ono traži pravdu, identitet počinitelja i dostojan ukop.

Danas, dok dijelovi javne sfere pojednostavljuju naracije i koriste prošlost u svrhe koje često služe suvremenim političkim interesima, važno je razlikovati instrumentalizaciju od sjećanja. Instrumentalizacija pretvara žrtve u statistiku, u metaforu, u argument — dok sjećanje traži istinu, odgovornost i ljudsko poštovanje. Priče poput Željkine opominju nas da su istinska povijest i individualne sudbine neprikladne za ideološke trivijalizacije. Kada se govori o zločinima iz razdoblja NDH ili o bilo kojem drugom ratnom zlu, nužno je ostati precizan, dokumentiran i svjestan razlike između onoga što je povijesna činjenica i onoga što je politički potez.

Željkino drugo pismo, napisano nakon ekshumacija 2003. godine, donosi olakšanje i gorčinu u istom dahu: identifikacija Aleksandra Labe kao žrtve donijela je smiraj, ali susret s osobom za čije se počinjenje sumnjalo, ostavio je neizbrisiv trag. „Gledali smo se oči u oči. On mi se cinično smijao… Gdje je tu pravda?“ — pita Željka, i time postavlja pitanje koje nadilazi pojedinačne sudske epiloge: gdje je moralna odgovornost društva koje želi da se takve stvari više ne ponove?

Novinarska zadaća danas je dvosmislena, no jasna: ne dopustiti da se otvorena rana pretvori u sredstvo za manipulaciju. Treba iznositi činjenice, čuvati arhive, podržavati procesuiranje zločina i osigurati da glasovi žrtava — kao Željkin — budu saslušani s poštovanjem i ozbiljnošću. U suprotnom, povijest postaje oruđe, a ne lekcija.

Sjetiti se znači i zahtijevati: zahtijevati odgovornost onih koji su činili zločine, bez kolektivnog etiketiranja nedužnih; zahtijevati njegovanje sjećanja koje nije selektivno i koje ne relativizira patnju po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. Priče poput Željkine podsjećaju nas da iza svake statistike postoji ime, lice i zemlja koju su izgubili — i da bi pravda trebala biti stvarnost, a ne puka nada.

Dok se političke i javne rasprave bave reinterpretacijama prošlosti, novinari i društvo imaju obavezu — prema žrtvama i prema budućim generacijama — njegovati istinu i dostojanstvo. Željka Mitrović i druge žrtve Vukovara nisu simboli za političke kalkulacije; oni su ljudi čija se sjećanja moraju poštovati, a njihovi zločini istražiti i procesuirati, kako bi se istina mogla utemeljeno prenositi dalje.

U nastavku objavljujemo cijelo pismo, u dva dijela koje je objavljeno na Facebook stranici “Igraj moja Hrvatska”:

ŽELJKA MITROVIĆ – djevojčica u Plavom kaputiću

Onoga groznoga dana, 19. studenoga 1991.

Devet je sati ujutro; otvaraju se željezna vrata skloništa. Polagano, ali u strahu, svi izlazimo iz njega. Stajemo u kolonu. Vani stoje bradati vojnici, puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti, viču: „Brže!“. Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli. Tišina je. Samo se čuje jecanje, plač i koraci. Idemo prema centru. Ljude odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju. Prelazimo Vukin most. Na kraju mosta su leševi. Strah me. Došli smo u centar, tebe su izdvojili iz kolone. Morao si skinuti majicu i samo si rekao: „Ljudi, ja nisam ništa kriv!“.

Onaj okrutni četnik ispalio je cijeli rafal u tebe… Mojoj mami si pao pred noge. Rekao je onoj dvojici: „Odvucite tog psa tamo!“. Primili su te za noge i odvukli u one ruševine.

Dragi Aco, sada mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i da te pokopam kako treba. Kada bih barem mogla naći zlikovce koji su te ubili… No, Željka ‘barem’ zna osobu koja je Acu prokazala, njegovu likvidaciju smjestila. Susjeda Nada, koja je do kolone s njima bila u skloništu i netom prije rafala nad Acom s njim podijelila zajedničku cigaretu. Kolona je krenula prema centru; Aco je krenuo glavnom cestom. Željka u koloni i Aco našli su se kod stare tržnice, zovu je drvena pijaca. Nada je izvela Acu iz kolone i rekla: „On je uvezeni ustaša iz Njemačke“. Pao je pokošen pred nogama Željkine majke.

(U tom trenutku, Željkine suze u Koloni postaju povijesne kao simbol nevinosti, boli i snage jednog naroda.)

Drugi dio pisma napisala sam 13. svibnja 2003. g., kad su ga ekshumirali.

“Dragi Aco, danas sam na Radio Vukovaru čula da su identificirali osam osoba. Kroz mene je prošao neki nemir, strepnja. Srce mi je govorilo da ću čuti tvoje ime. I zaista, novinar je pročitao: Aleksandar Laba. Bože moj, srce je zakucalo! Našla sam svoga Acu! Osjetila sam mir, steglo me u grlu. Nisam mogla plakati. Sada znam da je moj Aco, nakon jedanaest godina, našao svoj mir. Aco, ubojica danas slobodno šeće po tvom gradu.

Nisam vjerovala kada su mi rekli da se zločinac vraća na mjesto zločina, ali istina je. Ja sam ga srela. Gledali smo se oči u oči. On mi se cinično smijao, kao i onoga dana kada je tebe ubio i meni smaknuo osmijeh s lica, i u srce stavio veliku bol. A oči su mu bile pune mržnje. Gdje je tu pravda, a gdje istina? Nadam se da će ga stići ruka pravde, jer Bog je dostižan, ali spor…

Dragi moj Aco, ti si mi omogućio da imam sretniji i bolji život u našoj slobodnoj domovini. Neka te čuvaju nebeski anđeli, neka ti donesu ovo pismo koje je napokon našlo svoju adresu, a s njim i dio mog srca… Neka ti je laka hrvatska gruda za koju si dao svoj mladi život.”