ŠKORO: “Neovisan sam i odgovaram samo dragom Bogu, a za političke ću poteze odgovarati narodu”

S nezavisnim predsjedničkim kandidatom Miroslavom Škorom razgovarali su novinari Glasa Slavonije. Prenosimo najzanimljivije detalje razgovora!

Da razjasnimo, kakav to strah vidite u Hrvatskoj u kojoj se mediji svakodnevno obračunavaju s Vladom, deseci tisuća ljudi prosvjeduju tijekom štrajka prosvjetara, a premijera napada tko god stigne?

– Taj je strah mjerljiv. Može ga se mjeriti brojem izbačenih članova HDZ-a koji su se usudili sa mnom dopisivati i fotografirati se, dati mi podršku ili brojem ljudi koji prilaze riječima da mi ne mogu dati potpis jer se boje za egzistenciju. Izišli smo iz jednopartijskog jednoumlja da bismo ušli u dvopartijsko jednoumlje. A najveći je problem mojih političkih protivnika moja neovisnost u svakom smislu.

Odgovaram dragom Bogu, svojoj obitelji, odgovaram sam pred sobom za sve ono što radim i što sam napravio, a narodu ću odgovarati za svoje političke poteze.

Ne oligarhijama koje su nam ukrale demokraciju, nego samo narodu. Taj strah među ljudima definitivno je izazvan krađom parlamentarne demokracije kroz kupoprodaju zastupnika u Saboru, krađom izravne demokracije onemogućavanjem referendumskog odlučivanja i naposljetku krađom unutarstranačkog pluralizma i demokracije.

Živio sam u državama u kojima je normalno da premijer ili predsjednik mora kroz ozbiljan unutarstranački proces doći u poziciju da bude kandidat. Kod nas je sve svedeno na to, pogotovo posljednjih 20 godina, da je šef vladajuće stranke “bog i batina“. On je taj koji određuje izborne liste, koji određuje i slaže vladu, bira ustavne suce, glavnog državnog odvjetnika, ravnatelja HRT-a i zaposlenike na naplatnoj kućici u Čepinu.

Mi živimo u političkoj trgovini, nema prave demokracije, postoji samo projektna suradnja. Ja tebi dižem ruku ako ti mene ne diraš ili ako mi osiguraš neka sredstva. Proračun nije razvojni i pravih reformi nema. A strah definitivno postoji, možda je sve legalno, ali moralno nije i zakoni koji to reguliraju definitivno nisu dobri.

Rekli ste da vas ne može nitko nazvati i reći što da radite, kažete i da ne okupljate desnicu, nego ljude željne promjena, no najviše vam potpore stiže upravo s krajnje desne strane političkog spektra, a i velik dio javnosti smatra da ste vi kandidat krajnje desnice, i da to uglavnom određuje vaše djelovanje.

– Tu bismo sada prvo morali definirati javnost, pa dobar dio javnosti, ljevicu i desnicu. Primjećujem da ljudi puno govore o pojavnostima i stvarima, a definicijski to sve ne drži vodu. Ne znam koji je to dobar dio javnosti, osim ako mislite na ovu koju kontroliraju hrvatski mediji. Dakle, govorimo li o tome, o toj percepciji, ili je to pak dobar dio javnosti ako govorimo o komentarima mojih političkih protivnika. Znate li tko sam ja u ovoj priči? Da ljudima bude najjasnije, ja sam onaj Kinez s najlon-vrećicom ispred tenka na onoj poznatoj snimci. Tenk je taj sustav, a ja sam taj čovjek s vrećicom. Samo što ja u toj vrećici imam vrlo bogatu popudbinu svog iskustva, javna sam osoba i sve je moje na stolu – moji poslovi, karijera, život, obitelj i moji prijatelji. U toj vrećici imam još jednu stvar, a to je vaučer hrvatskog naroda koji želi promjenu. Dakle, dobar dio hrvatske javnosti sporna je sintagma i ja do nje ne držim. Ima kod nas u Osijeku i Višnjevcu jedna izreka: I na plotu svašta piše.

Ali prevladavajuća potpora ipak vam stiže s tog dijela političkog spektra.

– Morali bismo opet definirati lijevo i desno. Za mene je kao doktora ekonomskih znanosti lijevo rad, a desno je kapital, pojednostavljeno govoreći. Kada je u pitanju rad, odnos prema čovjeku, imam puno radnika koji rade za mene.

Oni su za mene najvažniji i u tom sam smislu lijevo. Mene su odgojili isusovci u Višnjevcu, koji ne posjeduju ništa, odgojili su me moja majka i otac koji nisu imali ništa, otac koji je bio nezaposlen od 1971. do 1976., a bio je majstor-moler i završio svoj život s 49 godina, kopajući kanale za osječki Vodovod.

Gdje sam ja to, za Boga miloga, drugdje nego s tim ljudima?! Pa ne mogu pljunuti na sve to. Dakle, kada je rad u pitanju, ja sam lijevo, a kada je u pitanju nacionalni interes i suverenitet, ja sam apsolutno desno. Ne dopuštam da me se gura ni lijevo, ni desno. Zašto sam ja desno? Jer sam napisao “Ne dirajte mi ravnicu” i “Matu”? Pa to je istina. Desno sam jer sam napisao “Sude mi”? Napisao sam i “Otvor‘ ženo kapiju”, pa gdje me to onda svrstava?

Znači, kod nas si desno ako staviš ruku na srce kada se intonira himna ili pak izvjesiš hrvatski barjak na kuću. Mi smo doživjeli određene stvari koje su, rekao bih, pokušaj atentata na nacionalni identitet. Od 2000. do danas živimo 20 godina nekakve činovničke Hrvatske koja se zapravo više brine o interesima Bruxellesa i nekih međunarodnih čimbenika nego o hrvatskim građanima i onome što jesmo. Ne dam da sam desno i ne dam da sam lijevo.

Od objave kandidature zauzimate se za širenje predsjedničkih ovlasti. Koje ovlasti želite proširiti i kako to mislite ostvariti kada je neprijeporna politička činjenica da se Ustav zbog nužnosti dvotrećinske većine može mijenjati samo iznimno širokim konsenzusom?

– Jedina je neprijeporna činjenica to da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Sve drugo je trenutna zakonska regulativa koja se može promijeniti voljom naroda. I to ne samo voljom izraženom kroz Sabor, nego i na referendumu. To mnogi zaboravljaju, Ustav se može mijenjati i referendumom, kao što je to bilo u slučaju referenduma o braku. Vjerujem i znam da narod to može napraviti, želim demokratski proces.

Svjestan sam da sam dijelu ustavnopravnih stručnjaka svojim prijedlozima povrijedio taštinu zato što ih nisam konzultirao. Ali postoji i dio stručnjaka, u što će se javnost vrlo brzo uvjeriti, koji smatraju da su moji prijedlozi normalni i ostvarivi, nikakva diktatura kojom ljude plaše. Imputiraju mi da želim Tuđmanove ovlasti, ali ovo što ja tražim ima malo veze s ovlastima prvog hrvatskog predsjednika. Jedina je sličnost pravo sazivanja sjednica vlade. Samo tražim bolji način kontrole i sinergiju, da bi izvršna vlast bila učinkovitija, a volja naroda ispoštovana.

Kako komentirate prozivke što u vrijeme najtežih dana Domovinskog rata niste bili u Osijeku, pa ni u Hrvatskoj, kao i tvrdnje da ne govorite punu istinu o svojem djelovanju u tom razdoblju?

…  Moj je put vrlo jasan. Godine 1989. oženio sam se u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. Odjavio se uredno iz Višnjevca i Osijeka i odselio se u Ameriku. S malim djetetom, koje je tamo rođeno, vratio sam se u ratni Osijek 1992., kad je u njemu ostalo jedva 20 tisuća ljudi. Naša Ivana imala je oko šest mjeseci i odonda do danas ja sam tu gdje jesam. Ako je rat trajao samo od jeseni 1991. do travnja ili svibnja 1992., taj dio nisam proveo u Osijeku. Jer 1989. nisam znao da će biti rat. Ali ako je rat trajao do 1995., a čini mi se da jest, a mirna reintegracija dogodila se tek 1998., ja sam većinu vremena bio tu. Dapače, bio sam Tuđmanov čovjek koji je odradio dio mirne reintegracije.

Znaju oni jako dobro zašto sad time manipuliraju. Zato što uz mene stoje heroji s Trpinjske ceste, osječki branitelji, kao i veći dio braniteljske populacije iz cijele Hrvatske. Njima moja biografija ne smeta, pa se trebamo dobro zapitati kome to smeta.

Cijeli opširniji intervju s Miroslavom Škorom pročitajte na stranicama Glasa Slavonije.