PIŠE: SLAVEN BILIĆ

Često me pitaju za komentar o HNL-u. Zadnjih desetak godina radim “vani” i na upite o našoj ligi odgovaram po osjećaju i dojmu dobivenom kroz čitanje članaka, gledanje golova, kratkih snimki i “usmene predaje” prijatelja i obitelji. Lagani polublef.

Od sredine siječnja sam na odmoru i uživam u Hrvatskoj s najbližima. Naravno, gledam nogomet. Jasno - i HNL. I osjećam nade i očekivanja klubova koji se bore za prvaka. Tako da sam u puno boljoj poziciji nego inače glede naše lige. Svakako puno meritorniji nego kad sam iznosio mišljenje iz Engleske, Kine, Turske…

HNL raste iz godine u godinu. To je neosporno. Tereni su bolji. Ulaganja više nego solidna za naše prilike. Rad u omladinskim školama po mom mišljenju nikad nije ni bio upitan. Model natjecanja i format lige se još jednom pokazuje kao adekvatan našoj zemlji. Liga 10 se dokazala kao odličan odabir. Koncentracija kvalitete. Oduvijek sam se zalagao za ovaj model. Prva liga treba biti elitna i mora imati visoku razinu kvalitete. Posljedično profitira i kvaliteta nogometa.

Nikad do sada nismo imali situaciju da se u travnju, kada ulazimo u završnicu sezone, čak četiri kluba bore za titulu prvaka (i na drugom kraju tablice imali bismo sličnu situaciju da Hrvatski dragovoljac nije imao predugu prilagodbu na prvu ligu, tj. da je prvi dio prvenstva igrao na nivou na kakvom je sad).

Dakle, ovosezonski HNL je jako zanimljiv. Čak uzbudljiv. Ali, da razlučimo nešto. To što je zanimljiv, ne znači automatski i da je kvalitetniji nego ikada, kako pojedini tumače. Ljudi često brkaju neizvjesnost i kvalitetu. Neizvjesnost dolazi iz izjednačenosti i nije nužno mjerilo kvalitete. Fenomenalno je to što se četiri ekipe bore za prvaka. Ali, po meni, nije ovo najbolji Dinamo, ni Hajduk, ni Rijeka, a rekao bih ni Osijek. Na papiru, definitivno.

Smatram da ove sezone gledamo dobar nogomet, primjeren našoj ligi, ali bez vrhunskog nogometa. Derbiji su odličan parametar. Oni bi trebali biti meritum svega. Kakvi su? U pravilu puni tenzija, energije, u periodima i dinamike, no ne možemo reći da su jako kvalitetni, tako da gotovo uvijek na kraju derbi utakmica ostanemo prazni, razočarani kvalitetom i osjećamo se pomalo uskraćeni za elitni nogomet. Pustimo priče o pritisku, važnosti, ulogu…

Bio sam prije par dana na Man. City - Liverpool, nema veće i važnije od toga… Utakmica de facto odlučuje tko će biti prvak, cijeli svijet gleda, pritisak je do neba, nema dalje... Pa, ipak, ljudi lete... Ne govorim da očekujem isto od naših, da igraju kao Man City... Ni govora! Govorim o pristupu najvećoj utakmici na najvećoj sceni... Dakle, u svojim okvirima, velike ekipe i igrači su najbolji na velikim utakmicama, derbijima, tad trebaju “step up”, inače nisu veliki. Još kad dodamo da zbog specifičnosti natjecanja (deset klubova, četverokružno) kod nas ne važi ona teorija da se prvenstvo osvaja na malim utakmicama (jer ima puno derbija), onda je još bitnije biti najbolji u derbijima.

Ajmo nešto o ove četiri ekipe. Na to kakva je jedna ekipa utječe puno stvari, ali po meni najviše je određuju kvaliteta igrača, energija i taktika.

DINAMO

Plus Modrih je to što imaju gard, kvalitetu i naviku, tj. znanje osvajanja prvenstava. Imaju i prednost na ljestvici, najkvalitetniji i najširi kadar. No, Dinamo nema energiju, ne igra dobro, suvereno, ne dobiva lako utakmice. Plavi se muče, nemaju moć, utakmice pobjeđuju na kombinaciju kvalitete i respekta drugih. Rekli bismo, “dobivaju na grb”.

Nisu u crvenom, nema Zdravka, ni Zorana da to “drže”, a Kopić je trener koji mi se sviđa još iz vremena dok je trenirao Hajduk, ali on je tip trenera koji ne diže energiju jedne ekipe. Više preferira pozicijski nogomet koji, hoćeš-nećeš, kroz svoje specifičnosti i treninge odnosi dio energije.

Dakle, Dinamo ne gori. Oni su svjesni da je gusto, da će ove godine biti jako neizvjesno do kraja i da nema zezancije. Ali, ne trepere. Nemaju momentum. Ne mogu ga ni imati. Momentum je nešto što dođe i ode. Ne traje dugo. Wow efekt, val na koji surferi zajašu... Doza adrenalina. Peti element. Dinamo ga ne može ni imati. On kod njih traje već 15 godina i postao je rutina. Navika. Ako tome pridodamo ozljede Ivanušeca i Ademija (a Ademi je jedan od rijetkih koji ima to unutrašnje ludilo, odgovornost, drive…), onda je ovo situacija koju ostala tri kluba moraju prepoznati i napraviti sve da pokušaju osvojiti prvenstvo. A oni to zasad ne čine. Ili nisu dovoljno dobri.

RIJEKA

Igra najljepši, lepršav nogomet, a u velikim utakmicama se i odlično brani. Ima i organizaciju, ali i individualnu kvalitetu koja rješava utakmice, jasnu igru i odličnog trenera.

Ali, fali joj pritisak. Sve što dolazi iz Rijeke je “ne moramo mi” ili “ako nam se ukaze prilika”...

Balans je najvažnija stvar u životu. U svemu. I najteže ga je pogoditi. Tako i u ovome. Rijeka stalno olabavljuje pritisak. Koji i tako nije velik. Ni unutrašnji, ni vanjski. Imaju ga na dan utakmice, a to je nedovoljno. Ni blizu Hajduka, Dinama i Osijeka. Takav su klub. A bez pozitivnog pritiska nema ni velikih uspjeha. Zato im se i događaju Dragovoljac, Gorica i slični porazi...

HAJDUK

Evidentno je da Hajduk ima problem. Relativno lako dobiva male utakmice, ali u velikima se ne može nametnuti. Nema gard, niti pokazuje dovoljno kvalitete da iznese derbije. Ima želju, ali nema moć. Glavni igrači (Livaja, Kalinići, Krovinović) moraju iznijeti najveće utakmice. Zasad su nedovoljno dobri u derbijima. Moraju izrasti u protagoniste kad je najteže. Veliki igrači su veliki jer su najbolji kad je najteže. Na najvećoj sceni. U derbijima. To se pamti. I to odlučuje. I oni tu pokazuju svoju veličinu. I iznimnost. U protivnom, nisu veliki.

Još nešto o Hajduku. Po meni, Hajduk ove sezone ne mora biti prvak. Čak ni osvojiti Kup. Super bi trofej legnuo za prekidanje priče o sušnim godinama, ali nije pod mus. Ono što Hajduk ove sezone mora jest boriti se za trofeje do kraja, biti u igri do samog finiša i mora napraviti dvije stvari:

1. osigurati održivost projekta (dakle, osigurati sredstva da se projekt nastavi na čvrstim nogama, vanjski ili unutrašnji novac)

2. vratiti balans ekipe - nije dobro da Hajduk ima najstariju ekipu u ligi. Radi svoje tradicije i održivosti ovog projekta. Mora naći ravnotežu između odličnih starijih igrača, koji prave razliku, i nekoliko mladih, koji će uz starije izrasti u top igrače. Klub se malo pogubio u tome i nošen euforijom trenutka malo se pretrpao starijim igračima sa strane. Biuk, Ljubičić, Sahiti, Čolina, pa i Brkljača, moraju imati dostatnu minutažu i prostor da se pokažu. I mora ih se istrpjeti. Oni su kapital kluba

OSIJEK

Djeluju mi najozbiljnije i najodlučnije od tri lovca na Dinamo. Ne skrivaju ambicije, igraju jasan nogomet. Jednostavan, pragmatičan, ali jako učinkovit. Nije to nogomet za sladokusce, ali su Osječani to što rade doveli na jako visok nivo i na tome im treba čestitati i to poštivati. Fale im golovi. Radi toga su na zimu i doveli Caktaša i Lovrića jer im nedostaje golova. Da Osijek ima centarfora koji garantira 15 golova, već bi bio prvak. Računali su s Mierezom, ali njega ove sezone gol ne ide. Uz to, Bjelica hoće da mu špic i ganja i zabija, a takve je gotovo nemoguće dovesti u Hrvatsku. Na kraju krajeva, još ga nisu našli ni Arsenal, West Ham….

Najveća snaga Osijeka je Bjelica. Ne oduševljava me način na koji Osijek igra, ali to izuzetno poštujem. Jako je teško igrati protiv njih. Uz to, on cijelu sezonu drži momčad u “crvenom”, uz veliku energiju. To je izuzetno teško održavati duže vrijeme. Uz to, ne bježi od odgovornosti i ambicija. Pritisak skida s igrača i preuzima na sebe. Jako je vješt u tome i prvi je adut Osijeka.

Dakle, Dinamo ide prema tituli, ali kaska. Ne juriša i ne pobjeđuje suvereno. Nije neuhvatljiv. Osijek želi, ali se muči. Hajduk bi htio, ali ne može. Zasad, nešto još fali. A Rijeka se igra, htjela bi vrh, ali ne želi “poginuti” za naslov.

Jedno je sigurno. Bit će neizvjesno do kraja!