Srbi koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku u Srbiji dočekani s mučenjem i torturom u Arkanovom kampu u Erdutu
Srbi koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku u Srbiji nisu dočekani raširenih ruku. Osim što znatan broj njih i danas boravi u izbjegličkim, derutnim kampovima, veliki broj vojno sposobnih muškaraca odmah je po dolasku prisilno “vojačen” i slan u zloglasni, erdutski kamp gdje ih je dočekivao Arkan sa svojim vojnicima. Izbjegle Srbe Arkanova je vojska smatrala “lošim Srbima”, “Srbima izdajicama” i “kukavicama zbog kojih je pala Krajina”, pa su im priuštili neviđene torture koje su nerijetko završavale i smrću “Srbina izdajnika”, piše Dnevno.hr.
Tek nakon Oluje uslijedio je užas
Prema procjenama Helsinškog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prošlo je oko 20 000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih privodio je MUP Srbije, pronalazeći ih na adresama koje im je, prema svjedočenjima odvedenih, velikodušno ustupao Crveni križ Srbije i Jugoslavije. Članovi Helsinškog komiteta Beograda zahtijevali su od Vlade Srbije da spriječi nasilnu mobilizaciju, od tužiteljstava Srbije i Jugoslavije da protiv aktera ove akcije pokrenu kazneni postupak, a od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da “obuzda akcije progona i zvjerstava Arkanovih jedinica”. Od svega toga, međutim, iz Ministarstva za informacije Srbije stigao je odgovor “da nisu upoznati s činjenicom o mobilizaciji Krajišnika”, te da se možda radi “o nekoj vrsti pravne pomoći, odnosno da možda MUP Srbije izlazi u susret zahtjevu Vlade RSK i isporučuje vojno sposobne muškarce prema njihovim popisima”.
… Dragana Dejanovića pripadnici MUP-a Srbije pronašli su u Petrovcu na Mlavi i zajedno s grupom drugih krajiških “vojno sposobnih izbjeglica” otpremili u Erdut, na “obradu i tretman” Arkanovim tigrovima. Dva mjeseca obitelj ništa nije znala o Draganu. A onda je stiglo njegovo pismo u kojem ih očajnički moli da nešto poduzmu kako bi ga živog izvukli iz Baranje. Dragan Dejanović umro je u bolnici u Somboru od moždanog udara, atrofije moždane kore i šećerne bolesti, trideset i peti dan nakon što je u besvjesnom stanju iz ambulante u Dardi (Baranja) prevezen u Sombor. Kasnije je, na inzistiranje obitelji, stiglo uvjerenje o načinu i okolnostima smrti, u kojem je navedeno da je “imenovanom pozlilo na položaju”, kao i to da je 11. prosinca. 1995. “nastupila smrt”. Dodali su i da uvjerenje “služi u svrhu ostvarivanja prava obitelji koja joj po Zakonu pripadaju”. Obitelj nikada nije ostvarila nikakva prava jer se smrt Dragana Dejanovića ne uklapa ni u kakav zakon.
Za pokojnog Dejanovića srpski neovisni mediji otvoreno pišu kako “nije imao sreće preživjeti posljedice operacije kažnjavanja izdajnika”, kako je nazivan erdutski tretman izbjeglih Krajišnika, podvrgnutih raznim metodama mučenja i ponižavanja u trajanju od jednog do dva tjedna pod Ražnatovićevom zapovjednom palicom. Tako “obrađeni”, bili su raspoređivani u jedinice Slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale vojne formacije iz sastava Srpske vojske Krajine.
Jedina institucija koja nije zatvarala oči pred nasilnom mobilizacijom izbjeglica iz Krajine bio je Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji. K njima su dolazili zbunjeni članovi obitelji nestalih Srba, nakon što od službenih organa u Srbiji ne bi dobili nikakvo objašnjenje. S te je adrese, također, vlastima, humanitarnim organizacijama, domaćoj i međunarodnoj javnosti odašiljan apel za zaustavljanje ove monstruozne akcije koju do danas nitko nije u potpunosti objelodanio.
Operacija kažnjavanja izdajnika: vezanje žicom za stablo, zatvaranje u pseću kućicu i lajanje, kamen oko vrata…
…M. S., izbjeglica, privremeno nastanjen u Kruševcu, priveden je u Erdut 22. kolovoza 1995., samo dan nakon što se prijavio lokalnom Crvenom križu.
“Kad smo stigli u Erdut, razvrstali su nas u dvije grupe. Stajali smo na suncu cijeli dan, bez vode i bez hrane. Kad bi se neki među nama pobunio, zatražio nešto, odmah bi krenulo šamaranje. Tek navečer dali su nam jesti. Prije toga, jedan iz grupe odabran je za batinanje – 25 udaraca po tijelu. U obližnjoj šumi deset ljudi ‘izdržavalo je kaznu’ stojeći nepomično, vezani žicom uz stabla. Sutradan je i nas čekao isti tretman. Tako sam proveo najduljih i najsramnijih tjedan dana u svome životu. Poslije sam prebačen u Bilje, gdje sam ostao sve do 10. listopada.”
…B. S. iz Gline, otac dvoje maloljetne djece, četrdesetpostotni invalid obiju ruku, odveden je iz kolektivnog prognaničkog centra u Knjaževcu, zajedno s još 14 Srba pristiglih iz Hrvatske. U Erdutu je proveo devet dana. Spomenuo je samo neke metode mučenja: klečanje na kamenu, zatvaranje u pseću kućicu i lajanje, 24 sata provedena u bačvi hladne vode, nošenje oko vrata kamena teškog oko 30 kilograma…
…N. B., izbjeglica iz Knina kaže da je, uza sva fizička maltretiranja, ipak, najteže podnosio verbalne torture: “Zvali su nas izdajnicima, kukavicama, babama, podrepašima, isključivim krivcima za pad Krajine, srpskim govnima, majmunima… što je najgore, morali smo sve te uvrede ponavljati: ‘Ja sam najgori Srbin’, ‘Ja sam izdajnik srpstva'”…
“Lov na krajiške glave”
Zaziranje od ove teme u Srbiji jednako je prisutno kao i u vrijeme kad je bila aktualna. Strah od moći Željka Ražnatovića i njegovih sljedbenika bio je veći od potrebe da se javno progovori o metodama primijenjenima nad krajiškim izbjeglicama. Dragan Dejanović, koji je umro od posljedica kažnjavanja Arkanovih Tigrova, nije jedina žrtva “operacije kažnjavanja izdajnika”. Iscrpljeni fizičkim maltretiranjima i svrstani među krivce za egzodus Srba iz Hrvatske, pojedini su Krajišnici u živčanom rastrojstvu pribjegli samoubojstvu ili su kasnije od posljedica “tretmana” umrli. Pravu istinu znaju tek obitelji koje još zbog straha šute i potiho kucaju na vrata pojedinih službi pri Vojsci pokušavajući doći do bilo kojeg oblika obeštećenja. Vojvođanski centar navodi sljedeće:
“Označeni kao kriminalci i izdajnici, ljudi su bili lovljeni. Odvođeni su iz tramvaja, autobusa, na naplatnim rampama, tijekom kontrole prometa, iz studentskih domova pa čak i s maturalnih proslava. Pripadnicima policije rad je bio olakšan činjenicom da su dokumenti pristiglih ljudi iz Hrvatske i nekih dijelova Bosne bili posebno obilježeni. U periodu koji je uslijedio, mnogi od njih su prije slanja na ratišta, slani u takozvane pripremne i trening-kampove, gdje su doživjeli mnogobrojna mučenja i svakodnevno bili podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Policajci su bili u svojevrsnom ‘lovu na glave’, pri čemu bi za svakog ulovljenog dobili povišicu u iznosu od 1000 dinara.”
Ova sramota Srbije, koja je prisilnom mobilizacijom izbjeglica prekršila brojne međunarodne konvencije i domaće zakone, sada bi mogla dati odgovore na pitanja koja Hrvatskoj najčešće postavlja Savo Štrbac, predsjednik Dokumentacijsko–informativnog centra, a tiče se nestalih Srba upravo iz tzv. Republike srpske krajine. Odgovore bi, samo da to želi, mogao dobiti iz prve ruke, od ljudi koji su prošli strahotu Arkanova kampa.
