Stanivuković govori o Krajini, Pupovac o ‘toksičnom domoljublju’: a što o svemu kaže hrvatski narod?

Milorad Pupovac je jučer u Hrvatskom saboru pokušao preokrenuti priču o skandaloznom istupu gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića u Gračacu, ali je usput otvorio i pitanje koje više nitko ozbiljan ne bi smio gurati pod tepih: koliko HDZ‑u zapravo vrijede glasovi manjina – vrijede li toliko da Hrvatska mora trpjeti ponižavanje svojih branitelja i naroda, šutjeti na promociju velikosrpskih stavova i dopustiti da se skandali poput Gračaca pretvaraju u moralne lekcije Milorada Pupovca?

Na početku svog izlaganja Pupovac je naglasio kako se o Gračacu i njegovim poteškoćama “malo govori”, ustvrdivši da je do dolaska Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banja Luke, “Gračac Zadru značio malo, a Zagrebu nimalo“.

Poruka je jasna: da nije bilo četnikovanja na Svetosavskoj akademiji i skandaloznih izjava o “krajiškoj tvorevini”, nitko se ne bi sjetio ni mjesta ni ljudi.

Pupovac je pritom povukao paralelu sa Sinjem i Svetom Nedeljom, tvrdeći da se ni u tim sredinama ne bi govorilo da se njihovi gradonačelnici nisu uključili u javnu raspravu – zapravo relativizirajući činjenicu da je u Gračacu problem nastao ne zato što se netko oglasio, nego zato što je uopće dopušteno da Drasko Stanivuković u Hrvatskoj drži govor kakav je držao.

“Predsjednička kampanja” na Svetog Savu

Zanimljiv preokret u Pupovčevom izlaganju dolazi kada priznaje ono što je od početka svima bilo jasno – da Stanivuković u Gračac nije došao zbog djece i poklona za Svetog Savu, nego zbog vlastite predsjedničke kampanje u Republici Srpskoj.

Prema Pupovcu, gradonačelnik Banja Luke iskoristio je Gračac kako bi svojim domaćinima poručio da se trebaju sjećati krajiške tvorevine koja im je “došla glave” – dakle, i sam Pupovac priznaje političku instrumentalizaciju događaja, prisjećanje na projekte koji su razbili zajednički život i donijeli rat, progon i žrtve.

No, umjesto da na tom mjestu jasno kaže tko je i kojom politikom opustošio prostor južne Like i Gračaca – velikosrpska politika, velikosrpska agresija i projekt tzv. “Krajine” – Pupovac ostaje nedorečen. Govori tek o “nemilosrdnim politikama” koje su taj prostor opustošile. Kojim? Srpskim, hrvatskim, jednako srpskim i hrvatskim? Ta ključna rečenica ostaje nedovršena – i upravo tu se krije suština problema.

Gračac, “zelena energija” i zaboravljene sredine

U nastavku Pupovac priču širi na temu zelene energije. Gračac je, kaže, mjesto koje zanima samo “profit od zelene energije”.
Pita što Gračac i Hrvatska imaju od vjetroelektrana i drugih projekata, odnosno što investitori vraćaju ljudima koji ondje žive.

Sama tema zapuštenosti i ispražnjenosti Like, premreženosti projektima “zelene energije” iza kojih često stoje krupni interesi – legitimna je i potrebna. Ali problem nastaje kada se njome pokušava prekriti glavni skandal: činjenica da je Republika Hrvatska na svom teritoriju dopustila politički performans kojim se rehabilitiraju ili oživljavaju sadržaji krajiškog projekta, te da je sve to prošlo uz prateću šutnju dijela vlasti – sve dok priča nije eksplodirala u javnosti.

Drugim riječima, Pupovac teme stvarnog siromaštva, zapuštenosti i iskorištavanja prostora koristi kao okvir da relativizira političku težinu onoga što se u Gračacu dogodilo – umjesto da se toj težini jasno i nedvosmisleno suprotstavi.

“Nazovi gosti” i “toksično domoljublje”

Vrhunac Pupovčeva izlaganja dolazi kada u isti koš sa Stanivukovićem stavlja one koji su se na skandal javno i oštro osvrnuli – poput Mira Bulja i Zurovca.

Umjesto da pravi jasan rez između gosta koji dolazi iz druge države veličati poraženu tvorevinu i hrvatskih zastupnika koji u tome s pravom vide poniženje Hrvatske, Pupovac kao problem označava – “nazovi domoljublje“.

Na kraju poručuje: “Što se nas tiče iz SDSS-a, mi znamo kako ćemo sa svakim budućim ‘nazovi gostom’, ali kako ćemo s ‘nazovi-domoljubljem’? Što više s toksičnim domoljubljem od kojega se teško vidi ne samo Gračac, nego i cijela Hrvatska.”

Drugim riječima, oni koji traže da se poštuje hrvatska država, njezin suverenitet, žrtva branitelja i dostojanstvo žrtava velikosrpske politike – proglašavaju se “toksičnim”.

Gost koji priziva uspomenu na “krajišku tvorevinu” i politiku koja je razorila taj kraj – ima opravdanje u kontekstu, kampanji i zelene energije; hrvatski zastupnici koji na to reagiraju – postaju problem.

Podsjetimo, Stanivukovićeva poruka Srbima u Gračacu glasila je: “Da se podržimo i da znamo naše korijene, da neko dijete koje je danas rođeno u Banjoj Luci nikada ne zaboravi Republiku Srpsku Krajinu, da ne zaboravi Oluju, da ne zaboravi te teške dane, da znamo koliko se naš narod ovdje napatio i koliko je danas sav život ovdje težak i izazovan. Da znaju da ova zemlja pripada nama. I ne želimo nikome ništa oteti, ali ne želimo da nitko drugi uzima naše ognjište.”

Koliko HDZ-u vrijede glasovi manjina?

U pozadini cijele priče stoji pitanje koje Pupovac nije postavio, ali su ga zato dužni postaviti hrvatska javnost i posebno hrvatska vlast – koliko HDZ‑u vrijede glasovi manjina, prije svega SDSS‑a? Vrijede li toliko da se preko ovakvih događaja prelazi šutnjom ili mlakim priopćenjima, bez ikakvih stvarnih posljedica?

Vrijede li toliko da hrvatski branitelji i hrvatski narod moraju gledati i slušati promociju velikosrpskih stavova i ideja koje podsjećaju na politiku 1990‑ih – i to u krajevima iz kojih su Hrvati protjerivani, gdje su ljudi ubijani, a kuće spaljivane – dok se oni koji na to reagiraju prozivaju za “toksično domoljublje”?

Vrijede li toliko da se umjesto jasnog sigurnosnog odgovora – da takve poput Stanivukovića policija uredno odvede do granice i zabrani im ulazak u Hrvatsku – bira političko taktiziranje i kalkulacija, jer “trebaju ruke” u Saboru?

Vrijede li toliko da hrvatski porezni obveznici i dalje financiraju ovakva “kulturna i vjerska” događanja u Hrvatskoj, dok s druge strane Hrvatska ne uživa isti tretman u Srbiji – gdje hrvatska kulturna i vjerska događanja ne financiraju srbijanska ministarstva? Zašto bi hrvatski novac financirao manifestacije u kojima se veličaju simboli i narativi projekata koji su bili usmjereni protiv same Hrvatske?

Manjinski mandati – pravo ili trajna politička ucjena?

Pitanje manjinskih mandata u Hrvatskom saboru nakon slučaja Gračac više ne može ostati samo akademska rasprava. Hrvatska je dužna štititi prava manjina, ali nije dužna zauvijek održavati model u kojem manjinski zastupnici, često s vrlo malim brojem glasova, postaju ključni faktor za sastavljanje vlada i donošenje proračuna – a istodobno politički i simbolički relativiziraju temeljne istine o Domovinskom ratu.

Znači li HDZ‑u manjinska podrška toliko da Hrvatska ne smije ni pomisliti na model kakav imaju druge države Europske unije – u kojima manjine imaju zajamčena prava, ali ne nužno i posebne, praktički nedodirljive kvote u parlamentu?

Znači li im toliko da Hrvati moraju slušati dociranje Milorada Pupovca – političara koji, realno, po glasovima svojih sunarodnjaka nikada ne bi ušao u Hrvatski sabor da nije posebnog modela manjinskih mandata?

Treba li Hrvatska doista održavati sustav u kojem manjinski zastupnici mogu presudno odlučivati o proračunu, Vladi i ključnim odlukama države, a istodobno u javnom prostoru relativizirati velikosrpsku politiku ili barem odbijati jasno ju imenovati?

Ako manjinski zastupnici žele participirati kao ravnopravni politički akteri, dizati ruku za proračun i sudjelovati u svim važnim odlukama za državu i narod – zašto u Sabor ne bi ulazili kao sve druge političke stranke i političari, na redovitim listama, tražeći povjerenje šireg biračkog tijela?

To ne bi ukinulo njihovo pravo da predstavljaju svoje sunarodnjake – ali bi ukinulo osjećaj trajne političke ucjene, u kojoj se svaki korak vlasti prema SDSS‑u tumači kroz prizmu “bez nas nema većine”.

Vrijeme za ozbiljna pitanja

Slučaj Gračac i Pupovčev nastup u Saboru otvorili su nekoliko ključnih tema:

• smije li se u Hrvatskoj pod krinkom “kulturnih” i “vjerskih” događanja tolerirati političke poruke koje prizivaju poražene projekte i vrijeđaju žrtve Domovinskog rata
• jasna granica između zaštite manjinskih prava i političkog trgovanja mandata za šutnju i relativizaciju
• potreba da se preispita model manjinske zastupljenosti u Saboru, u skladu s europskom praksom, ali i s hrvatskim iskustvom rata i poraća
• odgovornost hrvatske vlasti – prije svega HDZ‑a – da kaže dokle će ići u kupovanju stabilnosti preko manjinskih ruku, a od kojeg trenutka počinje izdaja vlastitih temelja

Pupovac je jučer u Saboru pitao kako ćemo sa “toksičnim domoljubljem”. Pravo je pitanje – kako ćemo s toksičnim relativiziranjem, s toksičnim amnezijama i s toksičnim političkim trgovinama u kojima je sve na prodaju, pa i dostojanstvo države?

Na to pitanje više ne može odgovarati samo SDSS. Na njega moraju odgovoriti oni koji danas drže vlast u Hrvatskoj – i oni koji im tu vlast svojim rukama održavaju.