Starešina: Vili osvaja Zagreb, prigodno presvučen u zeleno i dugine boje, sakrivši petokraku u džepove

Baš na Dan državnosti održat će se drugi krug lokalnih izbora. Malo je država u kojima je glavni nacionalni blagdan tako nedvosmisleno povezan s pojmom političke slobode kao što je to u Hrvatskoj. Tog 30. svibnja 1990., nakon pola stoljeća diktatura i totalitarizama, konstituiran je višestranački Hrvatski državni Sabor, slobodnom političkom voljom birača izraženom na višestranačkim izborima. Trideset godina poslije, trenutak je da se podsjetimo odakle smo krenuli i dokle smo stigli. Plastično to pokazuju dvije osobne priče – priča o Marku i priča o Viliju, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.

I Marko i Vili stvarne su osobe, ali i toliko paradigmatične za hrvatsku političku prošlost i suvremenost da su zapravo njezina opća mjesta. Marko, podrijetlom iz Dalmatinske zagore, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je apsolvent ekonomije u Zagrebu. Bio je sumnjiv čuvarima poretka (Udba, Partija) već po tome što je nosio Dinamov dres, nedjeljom išao u crkvu, pa čak i u zagrebačku katedralu na mise zadušnice za kardinala Stepinca. No, potvrđeni unutarnji neprijatelj države (jugoslavenske) i poretka (komunističkog) postao je kada je zajedno s nekoliko kolega povjerovao da studenti mogu slobodnom voljom odlučiti tko će biti izabran u (samo)upravljačke strukture studentskog doma na zagrebačkoj Lašćini. Marko i prijatelji drznuli su se predložiti svoje kandidate za skupštinu studentskog doma, a nasuprot kandidatima Partije. I pobijedili. Partija i Udba kao njezina izvršna pesnica nisu mogle dopustiti slobodne izbore čak niti na razini kvaziupravljačkog tijela jednog studentskog doma. Čekale su i stvarale priliku za obračun s opasnim unutarnjim neprijateljima. Prilika se ukazala nekoliko dana kasnije, kada je Marko bio na proslavi rođendana jedne kolegice u studentskom domu na Lašćini. I zamislite, sudjelovao je u pjevanju pjesama, pa čak i onih opasnih: “Vilo Velebita” i “Marjane, Marjane”! Moguće je da su čak pjevali onu strašnu verziju “Marjane, Marjane”, koja sadrži barjak crven-bijeli-plavi, a na njemu Zrinske Frankopane i ime Isusovo.

Nekoliko dana kasnije dvadesetak milicajaca sa psima upalo je dom da bi uhitili Marka. Kao vođu opasne zločinačke organizacije. Uslijedili su mjeseci najgoreg psihičkog i fizičkog zlostavljanja u istražnom zatvoru, ne bi li priznao da je povezan s “ustaškom emigracijom”, partijski mediji portretirali su ga kao bombaša ubojicu kojeg su samo budne službe spriječile u opakom naumu. Uslijedio je montirani proces i 4 godine strogog zatvora iz kojeg je pušten nekoliko mjeseci ranije. Ali samo zato da bi ga prije 27. rođendana mogli poslati na politički preodgoj u JNA, negdje na jug Srbije. Marko je ostao obilježen kao politički osuđenik, sva su mu vrata bila zatvorena, putovnica mu je oduzeta. Samo zato što je pokušao provesti slobodne izbore u jednom studentskom domu.

Dok je Marko bio po zatvorima, nekoliko godina mlađi Vili nezaustavljivo se penjao na društvenoj ljestvici. Poželio je postati umjetnik. I kao dijelu vladajuće komunističke kaste sva su mu vrata bila otvorena. Poželio je političku moć. I uskoro se našao u partijskom Centralnom komitetu. Poželio je veliki stan. I Partija mu je dala stan od dvjestotinjak kvadrata s pogledom prema katedrali. U svemu tome niti Vili nije samo stvarni lik. On je i metafora klase zlatne komunističke mladeži koja je koncem osamdesetih obavljala posljednju veliku raspodjelu tzv. društvenih stanova, onih koji su vlasnicima oteti u ime crvene revolucionarne pravde ili još ranije u ime crne nacionalne države. Njihovi politički vidovitiji drugovi tada su već gledali prema slomu komunizma u Europi i višestranačju, mijenjali pjesme i retoriku, mijenjali Partiju za stranke (HDZ je postao zlatna politička koka), da bi i nakon izbora zadržavali ili zauzimali pozicije u državi i društvu.

Trideset godina poslije, kako pokazuju i ovi lokalni izbori, politički kotač kao da se vraća unatrag, prema jednopartijskoj raspodjeli moći. Višestranačje je svedeno na bitku za upravljanje proračunima – na svim razinama. Politika je i dalje svedena na raspodjelu proračunskog novca i tuđih stečevina. Nositelji stare partijske vlasti i njihovi biološki nasljednici preuzeli su upravljanje u gotovo svim strankama, upravljanje državom i još više društvom. Jedini su im istinski protivnici oni rijetki džepovi otpora njihovoj političkoj svevlasti. Oni su danas – Marko.

(…)

Vili je zadržao sve stečevine iz komunizma, uključujući i ideologiju. Ponovno osvaja Zagreb, prigodno presvučen u zeleno i dugine boje, sakrivši nakratko zvijezdu petokraku u džepove. A Marko? Marku je na početku višestranačja vraćena putovnica oduzeta u montiranom procesu. Može slobodno otići. Eto, to je danas hrvatski politički izbor, nakon trideset godina višestranačja.

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala Dnevnih Novosti.