Stepinčevo pismo iz 1943. aktualno je i 2023.
Iz tiska je, u izdanju Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije, izašla knjiga mr. vlč. Bojana Ivešića „Nastanak i uporaba vatikanske verzije 'navodnoga Stepinčeva pisma' iz 1943. sa referencijalnim dokumentima“.
Zahvaljujući odluci pape Franje, od 2. ožujka 2020., moguće je stručnjacima pristupiti Vatikanskom apostolskom arhivu u kojem se nalazi dokumentacija pape Pija XII. , od 1939. do 1958. Tako je i mr. don Bojan Ivešić , doktorand Crkvene povijesti na Gregorijani u Rimu, mogao imati uvida u ratno razdoblje NDH. Zainteresirao se za izvorno navodnoga pisma koje je Bl. Alojzije Stepinac navodno poslao Papi 18. svibnja 1943. I dao se na tekst i kontekst pisma objavivši knjigu Nastanak i uporabu vatikanske verzije „navodnoga Stepinčeva pisma“ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo, 2023.
Zašto to pismo?
Stepinca su komunisti uhitili 18. rujna 1946., a 30. rujna pročitana mu je na sudu u Zagrebu optužnica u kojoj se spominje neko navodno Nadbiskupovo pismo Papi od 18. svibnja 1943., u kojem se navode dvije teške krivnje: prva da je oko 240 000 pravoslavnih Srba Stepinčevim zauzimanjem prevjereno na katolicizam; i, druga, Stepinac moli Papu da se zauzme za opstanak NDH kao uvjet održavanja katoličke vjere. Stepinac na sudu traži da mu se dadne na uvid to pismo. Tužitelj mu daje i ujedno na glas čita neke odlomke i ironično ih komentira. Stepinac gleda u pismo i mirno kaže da se on ne sjeća da je ikada takvo pismo pisao. Pogotovo nema njegova potpisa na pismu. Tužitelj odgovara da je original otišao u Vatikan, a ovo je kopija. Ali ni kao kopija nije dokazana autentičnost koja se traži na sudskom procesu.
Sudski proces u Zagrebu osobno prati regens ili ravnatelj Apostolske nuncijature u Beogradu, u rangu pronuncija, ali stvarno nema normalnih diplomatskih odnosa između FNR Jugoslavije i Svete Stolice, ne krivnjom Apostolske Stolice.
Cjelovita „vatikanska verzija“
Stepinčevo navodno pismo od 18. svibnja 1943. proučeno je iz svih izvora i sa svih strana u sve četiri verzije: dvije rimske i dvije zagrebačke, osim iz vatikanskih arhiva, jer prije 2020. godine nije bilo pristupa tajnim arhivima. Sada je mr. Bojan Ivešić proučio i vatikansku verziju imajući u vidu sve već objavljeno, a kao novost prati korespondenciju između beogradske nuncijature 1946. i Državnoga tajništva Svete Stolice. Objavljena je tako cjelovita vatikanska verzija pisma od 16 stranica na izvornom talijanskom jeziku (str. 37-52) s hrvatskim prijevodom (str. 53-68) i priloženom dokumentacijom, tekstovnom i fotografskom, 47 brojeva (str. 69-157). Na kraju donesena su dva dokumenta o susretu pronuncija Hurleya s maršalom Titom u Beogradu: u prvom se opisuje lik Maršalov, a u drugom izvješće o razgovoru koji je bio 8. veljače 1946. Iz izvješća je očito da Vlada SFRJ želi „da mons. Stepinac bude maknut sa službe zagrebačkog nadbiskupa“, i da je pronuncij Hurley jasno dao Titu do znanja da „Mons. Stepinac uživa ugled dobra i sveta čovjeka u Jugoslaviji i inozemstvu“ (str. 183) te da nema nikakva izgleda da bi Sveta Stolica pomaknula nadbiskupa sa zagrebačke katedre.
dr. Stipe Kljajić u svojoj recenziji (str. 189-192) kaže: „S obzirom na to da danas Srpska pravoslavna crkva još uvijek preuzima doslovno iste teze i argumente ove propagande i literature od propaloga komunističkog režima u odnosu prema Stepincu i Katoličkoj Crkvi, važnost Ivešićeva rada nije samo ograničena na usko polje povijesne znanosti nego je i aktualna za današnje recentne politike.“ Eto posla i za pojedine suvremene političare i ekumeniste!
