Stojić moli Haag da ga pusti na slobodu, oglasio se Rojs: ‘Zašto je to priznao?’

Bruno Stojić, nekadašnji ministar obrane tadašnje Herceg-Bosne, ponovno je uputio zahtjev Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu kojim je zatražio prijevremeno puštanje na slobodu.

Podsjetimo, Stojić je u maratonskom sudskom procesu “haškoj šestorci” za zločine u Bosni i Hercegovini započetom 2006. godine, nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, a kazna je postala pravomoćna 2017. godine.

Bruno Stojić je, zajedno sa Jadrankom Prlićem, Slobodanom Praljkom, Milivojem Petkovićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem, optužen za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije, zatočenja i nečovječna djela te protupravne napade na bošnjačke civile 1993. i 1994. godine.

Bruno Stojić/Foto: Wikipedija UN-MICT/ICTY

Priznao je svoju osobnu krivnju

No, čini se kako Stojić ne bježi od ovih optužbi jer, kako navodi u pismu Međunarodnom sudu u Haagu – on ne dovodi u pitanje ranije dvije odluke te pravne institucije kojima mu je odbijen zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu, nego je iskreno prihvatio zaključke koji su u njima navedeni i obavezao se sa nastavljanjem procesa rehabilitacije.

“Stojić redovno pohađao dostupno savjetovanje i programe rehabilitacije. Na seansama sa psihologom, osvrnuo se na osobnu ulogu u počinjenju zločina za koje je oglašen krivim, bez ikakve banalizacije ili eksternalizacije, s vrlo jasnom empatijom prema žrtvama i sa iskrenim žaljenjem. Psiholog je potvrdio da je Stojić uspješno završio proces, u potpunosti prihvatajući osobnu odgovornost, ne samo za zločine detaljno opisane presudama, nego i u smislu širih aspekata udruženog zločinačkog poduhvata, čije postojanje je jasno utvrđeno od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)”, navodi se u zahtjevu.

Dodaje se i da Stojić potvrđuje svoje obvezivanje potpisivanja ugovora o uvjetnom prijevremenom puštanju na slobodu, uključujući, ali ne ograničavajući se na bezuvjetni nadzor i ispunjavanje bilo kojeg zahtjeva hrvatskih vlasti, a u zahtjevu ponavlja svoje izrečeno obećanje da neće imati nikakve kontakte, pokušati nanijeti štetu, zastrašiti ili na drugi način ometati žrtve ili svjedoke koji su svjedočili u njegovom ili drugim slučajevima pred haškim tribunalom ili Mehanizmom, kao ni njihove obitelji.

“Ne samo da neće razgovarati o svom ili bilo kojem drugom predmetu ratnih zločina s medijima, putem društvenih medija ili sa bilo kim drugim osim njegovog advokata koji je prepoznat od strane suda, nego i da nema kontakta s medijima na bilo koju temu. Također, neće davati izjave u kojima negira zločine utvrđene od strane MKSJ-a, niti izražavati ili pridonositi veličanju osuđenih ratnih zločinaca. Ponašat će se časno i mirno u zajednici u kojoj se bude nalazio, a pristaje i na strožije uvjete u smislu kućnog pritvora na njegovoj adresi u Zagrebu,” stoji u zahtjevu Brune Stojića koji je do sada u austrijskom zatvoru odslužio sedam osmina zatvorske kazne.

Rojs: “Dobar je čovjek i prijatelji smo, ali…”

Umirovljeni hrvatski general Ljubo Ćesić Rojs kaže kako je Stojić trebao odavno biti pušten. Kako kaže, dobro ga poznaje i bili su prijatelji: “Ne znam kako on ovoga trenutka razmišlja o meni i smatra li nas i dalje prijateljima jer nije tajna da se ja ograđujem od njegova priznavanja ‘udruženog zločinačkog pothvata’. Takvo što jednostavno nije postojalo… Poznajem ga kao dobrog čovjeka s kojim sam surađivao jer sam bio svojevrsna ‘spona’ između njega i Gojka Šuška, ali ne shvaćam zašto je to izjavio.”

Rojs smatra kako je moguće da je ta izjava na neki način iznuđena od Stojića: “Tko zna kako je to išlo i što su mu nudili za priznanje o tom udruženju ‘zločinačkog pothvata’. Znam da nije lako biti u zatvoru, ali podvlačim – ovom je izjavom deplasirao sebe i sve oko sebe. Unatoč tome, smatram i želim da se što prije vrati svojoj obitelji jer mi ga je kao čovjeka ipak žao. Hrvatska za njega kao i za ostale u ovom procesu nije ništa učinila, nije im čak ni odvjetnike osigurala, a oni su za nju učinili sve.”

Kada je u pitanju presuda ovoj šestorci, i danas veliki dio Hrvata dijeli mišljenje Ljube Ćesića Rojsa. Jedna od njih je Stjepan Kljujić, nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH od studenoga 1990. do studenoga 1992., koji je, zanimljivo, svjedočio u svojstvu svjedoka optužbe u ovome predmetu. No, prema onome što se događalo pred sudskim vijećem Haaškog suda, Kljujić je svjedočenjem više pomogao šestorici Hrvata nego tužiteljstvu. “Ja se ne slažem sa dijelom presude kojim je utvrđen zločinački pothvat jer to nije istina. Odnosi između Tuđmana i Izetbegovića su bili vrlo prisni kroz cijelo vrijeme. Izetbegović je čak cijelu svoju obitelj premjestio u Hrvatsku, a ja svoju nisam smio jer bi Šušak poludio.”