Stopa samoubojstava branitelja dvostruko veća nego kod opće populacije
Brojka hrvatskih branitelja koji su počinili samoubojstvo odavno je prešla brojku od 3.000. Dodatno zabrinjava što je u usporedbi s civilnom populacijom, stopa suicida branitelja dvostruko veća s tendencijom rasta.
Tema samoubojstava branitelja otvara mnoga moralna, politička i socijalna pitanja. Neuobičajeno je što se pripadnici pobjedničke strane u ratu, unatoč svim iskušenjima, tragedijama i izazovima s kojima su se susreli tijekom rata, odlučuju na ovakav pothvat u mirnodobnom vremenu.
Podaci o broju i izraženosti suicida među braniteljima godinama nisu bili javno dostupni zbog čega je u prosincu 2014. godine, u Zagrebu, održan prosvjed hrvatskih branitelja po nazivom „Jedan KRIŽ jedan ŽIVOT” kojim se htjelo upozoriti na prešućivanu činjenicu samoubojstava branitelja. Na skupu je sudjelovalo oko 3.000 branitelja, koji su simbolično bili odjeveni u crne majice s otisnutim bijelim križevima apelirajući na brojku počinjenih suicida (Maxportal, 12. 12. 2014.).
Godinu nakon, psiholog Zoran Komar i psihijatrica Elvira Koić objavljuju studiju Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj“ koja je provedena u sklopu projekta Integralni pristup poboljšanju zdravlja i prevenciji samoubojstava hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, financiranog od strane Gradskog ureda za branitelje Zagreba, te u suradnji s Ministarstvom branitelja Republike Hrvatske, psihijatrom Klinike za psihološku medicinu KBC Zagreb Hermanom Vukušićem, te voditeljicom Odsjeka za mentalne poremećaje s registrom za psihoze i registrom izvršenih samoubojstava Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) Majom Silobrčić Radić.
Studija analizira podatke iz Registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u kojem se nalazi posebna baza podataka o samoubojstvima branitelja, a ona se od 2005. godine ispunjava prema podacima temeljenim na izvršenim policijskim očevidima. Obuhvaćeni su podaci prikupljeni u razdoblju od 1991. do kraja 2014. godine.
Izvor: Zoran Komar i Elvira Koić, 2015.
Kao što se može vidjeti, najveći broj samoubojstava hrvatskih branitelja zabilježen je 2012. (152 samoubojstva) i 1999. (147 samoubojstava), dok se najmanje suicida dogodilo u prvim godinama rata, 1991. (14) i 1992. godine (55). … Od ukupno 2.734 samoubojstva njih 26 počinile su žene, što predstavlja manje od 1 %, dok su branitelji u istom razdoblju izvršili 2.708 suicida (više od 99 %) … Prosječna dob počinitelja suicida u Hrvatskoj iznosi oko 43 godine kod muškaraca i oko 48,5 godina kod žena“, objašnjavaju autori studije.
Iz priloženih podataka možemo uvidjeti da postoji zabrinjavajući trend porasta samoubojstava među braniteljskom zajednicom. U usporedbi s općom populacijom, ta pojava je dvostruko veća.
Izvor: Zoran Komar i Elvira Koić, 2015.
U sklopu studije, posebno su istražena samoubojstva hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI) s obzirom na to da je riječ o osjetljivoj podskupini hrvatskih branitelja zbog njihovog psiho-fizičkog statusa.
… u skupini HRVI-a nalaze se i branitelji oboljeli od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) uslijed sudjelovanja u ratu, koje se u (širokoj ali i dijelu stručne) javnosti percipira kao najsklonije samoubojstvu, do te mjere da se dijagnoza PTSP-a i sklonost samoubojstvu gotovo poistovjećuju.“, navode Komar i Koić.
Izvor: Zoran Komar i Elvira Koić, 2015.
U usporedbi s hrvatskim braniteljima, stope samoubojstava HRVI-a u konstantnom su porastu od 2001. godine, osim 2004. g. kada su bile izjednačene. HRVI se svrstavaju prema stupnju invaliditeta u deset kategorija. Oni s najvećim postotkom oštećenja (100 posto) nalaze se u prvoj kategoriji i tako redom do zadnje kategorije gdje se nalaze branitelji invalidi s 20 posto oštećenja.
Izvor: Zoran Komar i Elvira Koić, 2015.
Iz priloženog uviđamo da su u podskupini HRVI-a najrizičniji oni „ koji su ostvarili status invalida na osnovi ranjavanja i s pridruženom dijagnozom PTSP-a, (što je osobito izraženo kod HRVI-a Zagreba), dok su HRVI koji su postali invalidima isključivo na osnovi dijagnoze PTSP-a ili PTSP-a i neke druge (pridružene) dijagnoze, (naj)manje rizične podskupine HRVI“.
Drugim riječima, najviše samoubojstava počinjavaju branitelji iz skupine najtežih vojnih invalida (60-100 posto oštećenja). Također, istraživanje demantira narativ da se samoubojstvo događa kod invalida s dijagnozom PTSP-a.
Potencijalni razlozi samoubojstava hrvatskih branitelja
Što osobu, u danom trenutku, nagne na čin svjesnog i namjernog oduzimanja života, kompleksno je pitanje jer na donošenje te odluke utječu brojni i različiti čimbenici, poput socioekonomskih, psihopatologijski, bioloških i okolinskih, a u američkim istraživanjima trenda porasti samoubojstava ratnih veterana pridodavati i čimbenik ‘sudjelovanje u ratu’.
Napomena: Ovaj članak bazira se na biopsihološke faktore.
Branitelji riskantnija skupina
Kako biološke predispozicije, psihološka ličnost i utjecaj iz (socijalne) okoline utječu na pojavu samoubojstva objašnjavaju Dr. Cindy Goh i dr. Mark Agius sa Sveučilišta u Cambridgeu, u medicinskom članku The stress-vulnerability model. How does stress impact on mental illness at the level of the brain and what are the consequences?, predlažući model ranjivosti na stres („stress-vulnerability model“).
Prema modelu ranjivosti na stres, zbog bioloških predispozicija, prema kojima neki mogu imati nižu ili višu otpornost na stres, nailazimo na različite reakcije pojedinaca na podjednake stresne okolnosti. Međutim, ta otpornost je više ‘testirana’ ukoliko je osoba, za razliku od svakodnevnih životnih stresora, kontinuirano izložena traumatskim stresorima koji se pojavljuju u situacijama poput rata.
Prema Ministarstvu branitelja, u Hrvatskoj je izravnom ratnom stresu bilo izloženo oko 25 posto stanovništvo, a ratni veterani se u poslijeratnom razdoblju smatraju ranjivijom društvenom skupinom zbog direktnog sudjelovanja u ratu i izloženosti traumatskim ratnim stresorima.
Utvrđeno je da su najčešći stresori, kojima je bilo izloženo preko 70 % gardista bili: nazočnost ranjavanju drugih ljudi, sudjelovanje u akciji u kojoj su bili ubijeni vojni neprijatelji, pružanje pomoći ranjenicima ili sudjelovanje u njihovom spašavanju, nazočnost pogibanju neprijateljskih vojnika, situacije u kojima su bili potpuno sigurni da će poginuti ili biti ubijeni i opažanje raskomadanih ili izgorjelih ljudskih tijela. Hrvatski vojnici tijekom rata u prosjeku su doživjeli čak 15 traumatskih događaja (samo jednom stresoru bilo je izloženo manje od 5 %, a nijednom svega 2,7 % gardista), što upućuje na zaključak o njihovoj višestrukoj traumatiziranosti.“, navodi se u istraživanju proživljenih traumatskih iskustva pripadnika profesionalnih postrojbi Komara i suradnika provedenom 1998. godine.
Sposobnost za provedbu samog čina
Prema Van Ordenu i suradnicima kao jedan od preduvjeta za počinjene samoubojstva navode ‘sposobnost za provedbu samog čina’ koji odvajaju od želje za samoubojstvom.
Želja za samoubojstvom pojavljuje se pod utjecajem dva čimbenika: osjećaja osujećene pripadnosti i percepcije opterećenja za druge, a spremnost je rezultanta stečene/razvijene sposobnosti za provedbu samoubilačkog čina.“ Snažna želja za samoubojstvom dovodi do razmišljanja, planiranja i eventualnog pokušaja, ali ne nužno i do izvršenja suicida. Za to je „zaslužan“ treći čimbenik: stečena sposobnost za počinjenje suicida, u čijoj su podlozi smanjeni strah od smrti i povišena tolerancija na fizičku bol, objašnjavaju autori u knjizi Interpersonalna teorija samoubojstava.
Izvor: Zoran Komar i Elvira Koić, 2015.
Prevencija samoubojstva
Na odluku počinjenja samoubojstva utječe niz faktora, a pridruživanjem iskustva traume i gubitka, okolnosti postaju složenije. Međutim, samoubojstvo je moguće spriječiti.
Nužno je podizanje svijesti o problemu, educiranje javnosti o uzrocima i naznakama samoubojstva, omogućavanje stručne pomoći te iskazivanje suosjećanja i razumijevanja za pojedince koji prolaze kroz krizno razdoblje.
Znakovi upozorenja
Prema HZJZ, otprilike 70 posto osoba koje počine suicid prethodno je dalo neke naznake o svojim namjerama.
Psihijatrice dr. sc. Marija Kušan Jukić i dr. med. Mirjana Orban u priručniku za samopomoć pod nazivom Radim na sebi navode sljedeće znakove upozorenja:
- “Poziv u pomoć” – Izjave koje sadrže opis osjećaja karakterističnih za depresiju, bespomoćnost, ekstremnu usamljenost i/ili beznadnost.
- Promjene u ponašanju – Možda se pripremaju na smrt dijeleći uokolo svoj imetak i vrijedne stvari, pisanjem oporuke ili sređujući „nedovršene poslove“. Moguće je da se povlače od svojih bližnjih, da su promijenili navike hranjenja ili spavanja te da su izgubili interes za svoje uobičajene aktivnosti ili odnose.
- Iznenadna promjena na bolje – Naglo poboljšanje volje nakon razdoblja narušenog funkcioniranja može biti znak upozorenja, može predstavljati da je osoba osjetila već olakšanje znajući da će njeni problemi „ubrzo nestati“.
U slučaju da kod nekoga prepoznate navedene simptome – ostanite smireni, pokrenite temu samoubojstva s osobom, potičite rješavanje problema te potražite pomoć.
Gdje se obratiti za pomoć?
Državna služba za zaštitu i spašavanje
- kontakt broj: 112
Hitna služba
- kontakt broj: 194
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida (KBC Zagreb, Kišpatićeva 12, 10000 Zagreb)
- moguće je doći bez najave i uputnice između 8 i 20 sati
- od 0 do 24 možete kontaktirati Centar na telefonski broj 01 2376 470 te zatražiti pomoć
Plavi telefon
- kontakt broj: 01 4833 888
Psihološki centar TESA
- kontakt broj: 01 4828 888
Udruge „Životna linija“
- besplatni SOS telefon za depresivne i suicidalne osobe 0800 123 123
Autor: Mario Macan/Priznajem.hr
