Stradavanje Čanka: Brigadir Žuža objašnjava što se točno događalo tog ratnog prosinca '91.

Pisanjem neistina i njihovim medijskim prenošenjem vrijedi se istinske sudionike tih ratnih aktivnosti koje se pitaju "gdje sam ja ono stvarno bio i što sam to tamo radio", kaže Žuža.

Niti 24 sata nakon što je uz odobravanje tisuća ljudi, danas na žalost pokojni Branko Dragičević na zgradu “Komande” zauzeo hrvatsku zastavu u danu kad je Rijeka napustila JNA, dogodila se jedna od velike tragedije Domovinskog rata.

U ekstremnoj hladnoći Like 10. prosinca 1991. godine u Čanku, pitoresknom ličkom selu smještenom na prijelazu Gacke u Liku, ubijeno je 11 osoba – šest mještana i pet branitelja, pripadnika 2. bojne 128. brigade: Miljenko Benaš, Zlatko Liker, Franjo Matašić, Ivan Radica i Ivoslav Škaron koji su svega nekoliko dana prije stigli na ličko. ratište.

Iako je JNA bez borbe napustila Rijeku, mnoge dodatnu silovitost i brutalnost kao i nevjerojatno iživljavanje nad stanovnicima Čanka te ubojstva pripadnika riječke brigade povezuju upravo s osvetom za u Rijeci izvješće “bijelu zastavu” JNA.

Uz sjećanja na stradale, ovog smo tužnog 10. prosinca razgovarali s Marinkom Žužom, umirovljenim brigadirom HV i predsjednikom ZUDR – PGŽ.

S pijetetom prema žrtvama, želio je pojasniti i neke povijesno utemeljene činjenice kako bi taj važan dan u rađanju Hrvatske bio smješten u okvir povijesne istine, kako se ne bi ponavljale greške i nedorečenosti što se godinama generiraju i koje vrijeđaju dio braniteljske populacije.

– Posebno nas je lani uznemirio tekst koji govori o događanjima nakon brutalnih ubojstava naših ljudi 10. prosinca.

Objavljuju se tekstovi koji kažu kako je “selo je opet oslobođeno 14. prosinca 1991. godine kada su pripadnici 128. brigade HV izvršili žestoki protuudar i vratili izgubljene položaje” što je – apsolutna neistina.

Radi istine kratka zabilješka o borbenoj pripremi i djelovanju nakon pada sela Čanak, 10. prosinca 1991. godine.

Kako su neprijateljske snage zauzele selo Čanak 10. prosinca 1991. godine s namjerom napredovanja prema Ramljanima gdje su bila velika skladišta goriva i presijecanja prometnice Otočac – Gospić podignuta je uzbuna zbog slabih obrambenih snaga angažiranih na tom smjeru, u području odgovornosti 133. br. HV.

Zbog vrlo složene situacije i snage neprijatelja, “OG Lika” donosi odluku o upotrebi “A” bojne iz 111. br. HV, za brzu intervenciju na križnom dijelu bojišnice u Ramljanima, uz potporu MAD-a (Mješoviti artiljerijski divizijun) 133. brigade Hrvatske vojske, pojašnjava nam Žužu.

Dana 12. prosinca 1991. u jutarnjim satima snage “A” bojne 111. br. HV uz podršku haubica, minobacača, tenka i PRAGE dočekuju samouvjerene neprijateljske snage.

Napadi su tijekom prijepodneva slomljeni i odbijeni, a neprijatelj je pretrpjevši gubitke u ljudstvu i tehnici, odbačen od prve crte obrane na Lisini.

Dan kasnije, 13. prosinca, koristeći trenutnu situaciju, uz prethodno provedena izviđanja, pripadnici “A” bojne u koordinaciji sa dijelom postrojbe 133. br. HV, u nezadrživom protunapadu ponovno nanose gubitke neprijatelju, razbijajući mu napadnu formaciju i prisiljavaju ga na povlačenje prema Čanku.

– Štiteći svoje snage u povlačenju neprijatelj otvara snažnu topničku vatru u predjelu Dumana kako bi zaustavio hrvatske snage.

No bez uspjeha jer hrvatske snage razbijaju neprijateljske i ulaze u Čanak, te formiraju obrambenu crtu na Oštrom griču i Jerinovu brdu. Prilikom povlačenja neprijateljskih snaga zarobljena je veća količina pješačkog i topničkog naoružanja.

Kako je protunapad prema selu Čanak bio vrlo brz i učinkovit nije bilo potrebe za aktiviranjem i djelovanjem naših snaga – 118. i 128. br. HV na pravcu s. Pocrnići – Čanak.

U toj su akciji poginuli pripadnici “A” bojne 111. brigade Marinko Breulj i Marino Cvetković. Obrambeno napadna akcija kojom je uspješno zapovijedao zamjenik zapovjednika “A” bojne, bojnik Ismet Avdić, završio je 14. prosinca 1991. godine, objašnjava Žuža.

 

 

Marinko Žuža

 

Ne, jednom generirana netočnost, površnost se vrlo brzo pretvara u iritantnu “istinu”. Koja silno ljuti i deprimira sve one branitelje koji znaju točno što se dogodilo u ta četiri turbulentna prosinačka dana.

– Medijima se pronosi čitav niz notornih neistina.

Kad je 128. brigada u pitanju u jednom se članku navodi “Dovoljno je spomenuti gubitke i žestoke borbe u selu Čanak, zatim VRO Medački džep, Bljesak i Oluju…” što je također neistina.

Radi vjerodostojnosti poželjno bi prije pisanja pročitati monografiju 128. brigade gdje na 44. stranici piše “Nakon što je demobilizirana, 1. bojna došla je ponovno u Liku 15. rujna 1993. godine nakon akcije Medački džep koja se odvila između 9. i 13. rujna, te je zauzela novooslobođene položaje, a bila je ondje do 11. prosinca 1993. godine. godine”.

Pisanjem neistina i njihovim medijskim prenošenjem vrijedi istinske sudionike tih ratnih aktivnosti koji se pitaju “gdje sam ja ono stvarno bio i što sam to tamo radio”.

Vrijeđa se i pripadnici 128. brigade HV dovodeći ih u neugodan položaj svojatanjem ratnih zasluga koje nisu njihove čime se nanosi nemjerljiva šteta istinitosti Domovinskog rata i unosi nezadovoljstvo unutar braniteljske populacije, zaključio je Marinko Žuža.

Čanak. Mjesto koje je razarao svaki rat. Pa je 1991., umjesto s 1500 stanovnika koliko ih je bilo prije manje od stotinu godina, dočekalo s njih 300.

Danas? Desetak starijih stanovnika koji će taj prostor neumitnošću prolaska života prepustiti tišini. I jaucima Jage Šnjarića kojega su četnici zavezani za stražnji “branik” Yuga razvlačili selom. Kricima koji će biti rijetki podsjetnik na legendu o nekad bogatom, složenom i sretnom selu.