Strava kućnog broja 33: 'Htjela sam odustati, a onda sam vidjela vjenčani prsten mog Buce'

FOTO: Screenshot

Ležali su u plavim uniformama…

Alen Došen je nastavio: "Tu noć nisam morao biti na straži i nisam se tamo zatekao, no kada je sve prošlo, što se tamo događalo, ispričao mi je sam Buco. Bio je poprilično u šoku, do tada, iako je bilo puškaranja, nije bilo tako bliskih borbi. On je bio iskren, jednostavan čovjek i rekao mi je – 'Alene, ja još k sebi ne mogu doći".

"Ostali smo unutra, nismo se stigli povući. Nas dvojica smo ostali u jednoj od kancelarija, a još jedan od momaka iz Sotina u drugoj prostoriji. Imao sam samo lovačku pušku s dva punjenja, pa smo se pritajili. Oni su prvo vikali da se predamo, a kako nitko nije izlazio, zaključili su da nikoga više unutra ni nema. Ipak, u jednom trenutku, dva su četnika ušla i u prostoriju u kojoj smo se mi nalazili, i ja sam zapucao. Bacio sam pušku pored njih i uzeo kalašnjikov koji je jedan od njih imao".

"U tom trenutku i momak koji je bio u drugoj prostoriji je zapucao prema ostalima, pa smo se zajedno, sva trojica, probili prema rupi u bedemu stadiona'. Taj Bucin čin je vjerojatno iznenadio i zatekao četnike, nisu znali koliko nas ima i što ih sve unutra čeka, pa su se povukli sami ne pokupivši ni svoje mrtve. Kada je nas dvadesetak došlo, zatekli smo ih tamo, baš kako mi je Buco i ispričao, ležali su u plavim uniformama koje su nosili". 

FOTO: Screenshot

Nismo mogli vjerovati da je živ

U serijalu Heroji Vukovara, u epizodi Dom tehnike, još jedan od Damirovih suboraca, Ivica Mikola, spomenuo je Damira, a između ostalog ispričao je: "Iz zgrade Civile zaštite smo se provukli kroz rupu u zidu na nogometni stadion Borovo i otamo smo počeli pružati otpor. Jedan od naših boraca, Damir Posanović – Buco je ostao u zgradi CZ. Kad su ušli četnici, bili su obučeni u neke plave, radne uniforme, to im je bila uniforma za taj napad, trake raznorazne su stavljali, da se prepoznaju… Ušli su u zgradu, pregledali je, ali nisu ga našli. Ubio je četiri četnika u tim plavim uniformama. Mi smo bili u jednoj rupi, kad je izašao iz zgrade CZ, gledamo ga, nismo mogli vjerovati da je čovjek živ“. 

Josip Posanović, Damirov brat, rekao je: "Kada sam nakon tog napada vidio brata, njegova je odjeća sva bila iskidana i izbušena od gelera koji su ga 'pošpricali'. Nakon što mu je pružena pomoć, ostao je sa mnom na položaju poznat kao Krešo IV. Pred slom obrane grada, 19. studenoga prijepodne, dobili smo obavijest da je gotovo i da se povučemo prema tvornici, zajedno s civilima koji žele ići s nama. Došli smo u Novu obućaru, a ja sam otišao posjetiti jednog ranjenog prijatelja kojem sam odnio vestu. Kada sam se vratio, moga brata više nije bilo, rekli su mi da se odazvao pozivu da ide gasiti Commerce koji je gorio. Nikada ga više nisam vidio".

FOTO: Privatni arhiv

Zlokobni kućni broj 33

Kako će se utvrditi kasnije, nakon ulaska JNA i četnika u Borovo Damir Posanović će, zajedno s drugim braniteljima i civilima, u koloni, kroz Borovo naselje, današnjom ulicom Blage Zadre, biti odveden na Trpinjsku cestu. Tamo će od nepoznate osobe biti izdvojen i s još desetak osoba nemilosrdno likvidiran u dvorištu kuće na kućnom broju 33. 

Jedini preživjeli koji se sa stratišta, filmskim bijegom spasio od sigurne likvidacije, pripadnik je legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste, tada tek osamnaestogodišnji Nevenko Mauzer, koji je ispričao: "Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste.

Dvojica od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj. Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah, potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašte, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, a budući da su nakon mene tu ubijeni moji suborci Vjekoslav Jugec i Darko Sučević, pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio". 

Bilo je jasno da je to naš Buco

Damirova supruga Mirjana, prisjetila se: "U jednoj od posljednjih grupa, dana 8. rujna, djeca i ja, izašli smo kroz kukuruze iz Vukovara. Tada sam svoga supruga zadnji put vidjela. Dana 15. listopada, bili smo kod tetke u Zagrebu, Damir nam se uspio javiti telefonom. Rekao mi je da nam je poslao novaca, svoju plaću i to je bio posljednji put da sam ga čula. Nakon sloma obrane grada, tražili smo ga preko Crvenog križa, odlazili na razmjene, no nigdje ga nismo mogli pronaći, ništa o njemu saznati. A onda, u listopadu 1997., stigli su nekakvi protokoli iz Beograda, albumi s fotografijama. Otišli smo u zgradu, tzv. Kockicu, u Zagrebu, gdje smo ih mogli pogledati. Po dolasku, dva sam albuma pregledala, već mi je bilo mučno od strašnih prizora i htjela sam odustati. Onda sam na početku trećeg ugledala fotografiju vjenčanog prstena koji mi je privukao pažnju. Okrenula sam sljedeći list i na fotografijama ubijenih ispred kuće na Trpinjskoj cesti broj 33, među leševima, vidjela sam i moga Bucu. Jasno se vidjela prostrjelna rana na potiljku, gdje su mu pucali u glavu. Bio je u plavom prsluku koji je uvijek nosio na pecanje i šarenom puloveru. Odmah mi je pozlilo, bilo je prestrašno. Kasnije su mi dali njegove stvari, sat koji je dobio od moga tate, taj vjenčani prsten i krunicu koju je nosio".

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru, Damirova je obitelj pozvana na identifikaciju njegovih posmrtnih ostataka. Njegov brat Josip je nakon više od tri desetljeća, stegnutoga grla ispričao: "Na identifikaciju smo išli Damirova supruga i ja. Bilo je to dana 7. svibnja 1998. četvrtak, dobro se sjećam. Pukovnik Grujić nas je upozorio da je njegovo tijelo bilo duboko zakopano i u vojnoj vreći dobro očuvano. Na potiljku se vidjela rana od likvidacije, brkovi su mu bili žuti, a tijelo mumificirano, no bilo je jasno da je to on, naš Buco".  Dva dana kasnije, dana 9. svibnja, posmrtni ostaci Damira Posanovića – Buce, pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. 

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja zarobljen te protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima i svakoj ljudskosti, nemilosrdno likvidiran, Damir Posanović, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i četiri godine. 

Buco, nismo te zaboravili. 

FOTO: Privatni arhiv