SUDBINA dr. ANTUNA NAJŽARA: UMJESTO ZAHVALE I PRIZNANJA ZA SPAS STOTINA DJEČJIH ŽIVOTA, KOMUNISTI SU GA STRIJELJALI

Duboko zakopane istine iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća prekrivene debelim slojevima laži i krivotvorina koje su komunistički propagandisti desetljećima brižljivo slagali ne bi li ih zauvijek skrili od očiju javnosti, promaljaju se i izlaze na svjetlo dana čim se zakopa po arhivima iz tog razdoblja. I tek kad tu stvarnu istinu danas usporedimo s onim što smo od 1945. do 1990. godine učili u školama, čitali u novinskim člancima, feljtonima, autobiografijama, knjigama, monografijama, slušali i gledali na predavanjima, tribinama u filmovima i  medijima - tek onda donekle shvaćamo o kakvom se perverznom, monstruoznom, bolesnom izvrtanju povijesti i činjenica radilo. Laž je bila najmoćnije i najubojitije oružje jugoslavenskih "antifašista" i njihove "revolucije" i nju je "avangarda" partizanskog pokreta (KPJ/SKJ) dosljedno, sustavno i kontinuirano koristila kako bi izokrenula postojeću i stvorila "novu", poželjnu, ideološki obojenu, prilagođenu "stvarnost". Kako bi se to postiglo, u ovo ideološko kreiranje nove - nepostojeće stvarnosti bio je upregnut cijeli partijski stroj, a svime je rukovodio moćni Agitprop (posebni Odjel za agitaciju i propagandu). Krajnji cilj komunističkih vlastodržaca bio je indoktrinirati svakog pojedinca pa time i cijelo društvo u skladu sa zacrtanim ideološkim dogmama a podanike pretvoriti u poslušne, pokorne jedinke bez slobodne volje i prava na vlastito mišljenje, u dresirane životinje i tako ih zauvijek zadržati u "Platonovoj špilji".

 Jedna od njihovih brojnih, brižno čuvanih laži, jest i ona o "dječjim logorima" u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu, od čega je napravljen mit, ili bolje rečeno, crna legenda.

 Nakon što je "slavna partizanska vojska" utekla s bojišta pred Nijemcima i ustašama, na planini Kozara ostalo je (prema raspoloživim podacima) oko 68.000 civila (uglavnom Srba), među kojima i 12.000 djece. Vlasti NDH pobrinule su se da im osiguraju smještaj, prehranu i nužnu liječničku skrb, nakon čega su se oni odrasli razišli po selima, dok su djeca zadržana u prihvatilištima u Zagrebu, Jastrebarskom i Sisku. O njima su po nalogu države brigu vodili Crveni križ, svećenici, časne sestre i liječnici. Tadašnja vlast je učinila ono što je u tim uvjetima objektivno mogla. Mnoga djeca bolovala su od tifusa, dizenterije ili kakvih drugih bolesti i bila izmučena gladovanjem, tako da su stotine njih podlegli i nije im bilo spasa, ali najveći dio je završio je u udomiteljskim obiteljima (o čemu u arhivskim izvorima postoje vjerodostojna svjedočanstva iz prve ruke).

 Nakon rata, komunistička je propaganda izmislila "dječje logore" za koje se čak tvrdilo kako su bili "logori smrti", pa su se pojavile i blasfemične izmišljotine o 20 i više tisuća djece koja su "umorena u Jasenovcu". Tadašnji Titov režim pomno se brinuo o tomu da se istina potisne i prljavi tragovi partizana i komunista prikriju, pa su svi koji su svjedočili tim događajima ili bili sudionici operacija spašavanja civila i djece dolazili pod udar represije i uglavnom ubijani pod optužbom da su "ratni zločinci".

 U tom smislu, znakovita je i sudbina liječnika - pedijatra, dr. Antuna Najžara, od strane mjerodavnih institucija NDH zaduženog za zdravstvenu skrb nad stotinama djece koja su u teškom stanju (izmučena bolešću, gladna i zapuštena) lipnja 1942. godine stigla u prihvatilište u Sisku. Ovaj je čovjek, vođen svojom savješću i držeći se Hipokratove prisege, požrtvovno i danonoćno radio na tomu da izliječi sve one koje je bilo moguće izliječiti, iako je bilo sasvim izvjesno kako jedan dio njih zbog poodmakle bolesti neće preživjeti. O ogromnoj energiji što ju je ulagao u svoj rad i nadljudskim naporima ovog humanista i liječnika, svjedoče i brojna pisma zahvale koja su mu slali oni koji su preživjeli iz svojih udomiteljskih obitelji a nalaze se u sisačkom arhivu. Isti arhiv sadrži i brojna druga dokumenta koja govore o stanju u tadašnjem prihvatilištu, pa i angažmanu dr. Najžara koji je činio i mnogo više nego je u tadašnjim ratnim uvjetima bilo za očekivati od jednog pedijatra.

 Unatoč svemu - točnije, baš zato što je savjesno obavljao svoju liječničku dužnost i spasio stotine mališana sigurne smrti - dr. Antun Najžar je od komunističkih vlasti bio optužen kao "ratni zločinac", kolovoza 1946. godine osuđen na smrt i potom strijeljan u Topolovcu kod Petrinje.

 Arhiv u Sisku je, na sreću, sačuvao brojna dokumenta iz tog razdoblja, pa i ona o načinu vođenja montiranog sudskog postupka. Na temelju te arhivske građe, redateljica i scenaristica Nada Prkačin, snimila je dokumentarni film "Smrtna kazna strijeljanjem" u kojem osvjetljava sudbinu dr. Najžara, ali isto tako uz pomoć brojnih izjava, svjedočenja (samoga dr. Najžara, njegove obitelji i bliskih suradnika, bivših štićenika prihvatilišta u Sisku, udomitelja, očevidaca i sudionika događaja) oslikava i vrijeme u kojem se sve to događalo, otkrivajući nam još jednom istinu umjesto lažnog mita ispletenog oko tobožnjeg "logora za djecu". Kontekst i sama događanja u filmu pojašnjavaju povjesničarka a Fakulteta hrvatskih studija, doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i istraživač i publicist Pero Šola. Infektolog, prof. dr. sc. Ilija Kuzman, emeritus Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kao stručnjak analizira (u kontekstu vremena u kojem se to zbivalo) postupke dr. Antuna Najžara, dokazuje kako je učinio i više nego je to u tadašnjim uvjetima bilo moguće, te tvrdi da bi smrtnost djece u sisačkom prihvatilištu bila mnogo veća da nije bilo njega i samoprijegornog, požrtvovnog rada što ga je nesebično uložio u spašavanje dječjih života.

 Pretpremijera filma "Smrtna kazna strijeljanjem" održana je 23. rujna u Slovenskom domu u Zagrebu, a premijera sutradan, 24. rujna u Velikom kaptolu u Sisku.

 Na kraju, podsjetimo što o svemu kaže producentica filma i direktorica Laudato TV, Ksenija Abramović:

" Ovim filmom želimo argumentirano, temeljem istraživanja povijesnih arhiva i materijalnih dokaza, nastaviti doprinijeti razotkrivanju laži i manipulacija o ljudima koji su činili neizmjerna dobročinstva, a čiji je javni ugled, i sâm tjelesni život, totalitarna komunistička vlast obezvrijedila, obeščastila i pokušala izbrisati iz dobra u memoriji našeg naroda. Ali, 'duše pravednika u ruci su Božjoj i njih ne dotiče smrt nikakva', kaže Sveto pismo. Neka duša dr. Najžara počiva u miru, kao i duše tisuće drugih žrtava čija je krv natopila našu ispaćenu zemlju, i za koje pravda na ovoj zemlji još nije zadovoljena. Najmanje što svi možemo učiniti, već sada i ovdje, jest reći tim ljudima – hvala – na svjedočanstvu vjere i ljubavi, na božanskim idealima koje su živjeli."

(Vidi: https://laudato.hr/vijesti/aktualno/dokazana-je-istina-o-dobrotvoru-dr-antunu-najzaru-upravitelju-djecjeg; stranica posjećena 12. 10. 2020.)

Pogledajte najavu prikazivanja dokumentarnog filma "Smrtna kazna strijeljanjem" na Laudato TV:

 

Pripremio: Zlatko Pinter/PDN