Svjedočanstvo iz Mariupolja: Umrijet ću. Sigurno. Svi ćemo. Da barem nije ovako strašno...
GRAD JE VEĆ MRTAV
Čak je i vjetar umro. Ipak, nekoliko ljudi je ovdje. Leže pored kuće i na parkiralištu, prekriveni odjećom. Ne želim ih gledati. Bojim se da ću možda vidjeti nekoga koga poznajem, stoji u svjedočanstvu
Mariupolj, grad od oko 400 tisuća stanovnika, od početka agresije jedna je od najvećih meta ruske vojske i poprište teškog ratnog razaranja. Civili mrtvi leže na ulicama, Petro Andrušenko, desna ruka gradonačelnika, rekao je za 24sata ni ne stignu pokupiti tijela. U svijet odlaze stravične slike razrušenoga grada koji podsjeća na Vukovar 90-ih, piše 24sata .
Novinarka The Kyiv Independenta Anastasiia Lapatina prenijela je svjedočanstvo žene iz Ukrajine koje prenosimo u cijelosti.
- Nadam se da ću izaći van u pauzama između bombardiranja. Moram prošetati svoga psa. Ona stalno cvili, trese se i skriva iza mojih nogu. Želim spavati cijelo vrijeme. Moje dvorište okruženo stambenim zgradama je tiho i mrtvo. Više se ne bojim pogledati oko sebe. Nasuprot je ulaz u drugu zgradu, a plamen je progutao pet katova i polako hvata i šesti. U sobi vatra lagano gori, kao u kaminu. Crni prozori su bez stakla, a iz njih zavjese ispadaju kao izgrižene plamenom. Gledam to smireno i osuđujem. Sigurna sam da ću uskoro umrijeti. To je pitanje dana jer u ovom gradu svi samo čekaju smrt. Samo bih voljeli da ne bude ovako strašno.
- Prije tri dana posjetio nas je prijatelj mog starijeg nećaka i rekao da je granata pogodila direktno u vatrogasnu postaju. Spasioci su poginuli. Jednoj ženi su otkinuli ruku, nogu i glavu. Sanjam o tome da mi dijelovi tijela ostanu na mjestu, čak i nakon eksplozije bombe. Ne znam zašto, ali smatram da je važno. Iako, s druge strane, još neće pokopati preminule tijekom borbe. Policiju smo pitali što da radimo s mrtvom bakom našeg prijatelja. Savjetovali su da je stavimo na balkon. Pitam se na koliko balkona leže mrtva tijela? Naša kuća na Aveniji Mira jedina je bez izravnih pogodaka. Dva puta je djelomice pogođena, a u pojedinim stanovima je razbijeno staklo na prozorima, ali u odnosu na druge kuće gotovo je netaknuta. Cijelo dvorište prekriveno je s nekoliko slojeva pepela, stakla, plastike i metalnih krhotina. Pokušavam ne gledati minu ili raketu koja je doletjela na igralište. Nije me briga što je, samo je nelagodno. Na prozoru trećeg kata vidim nečije lice i trznem se. Ispada da se bojim živih ljudi. Moj pas počne zavijati i shvaćam da će opet pucati.
- Danju stojim vani, a tišina svuda je oko mene. Nema auta, nema glasova, nema djece, nema baka na klupama. Čak je i vjetar umro. Ovdje je još uvijek nekoliko ljudi. Leže pored kuće i na parkiralištu, prekriveni odjećom. Ne želim ih gledati. Bojim se da ću možda vidjeti nekoga koga poznajem. Sav život u mom gradu sada odvija se po podrumima. Izgleda kao svijeća. Nema se što učiniti da se to ne ugasi. Bilo kakva vibracija ili povjetarac i tama će doći. Pokušavam plakati, ali ne mogu. Žao mi je sebe, obitelji, muža, susjeda, prijatelja. Vraćam se u podrum i slušam pucnjave. Vrijeme prolazi, a ja ne mogu vjerovati da je prije dva tjedna bio drugačiji život. U Mariupolu ljudi i dalje sjede u podrumu. Svakim danom im je sve teže preživjeti. Nemaju vode, nemaju hrane, nemaju struje, ne mogu ni izaći zbog stalnog granatiranja. Stanovnici Mariupolja moraju živjeti. Pomozimo im. Pričajte o tome.
- Neka svi znaju da nastavljaju ubijati civile.
